Na fotografiji se Joe Strummer kao dječarac privija oronulom Johnnyju Cashu na grudi, a ovaj ga nježno, očinski gleda. Prizor je potresno dirljiv jer je riječ o dvije vjerojatno najmoralnije osobe u cijeloj povijesti rock’n’rolla, dva topla, draga i suosjećajna muškaraca, koji će jedan za drugim, kratko nakon što je ovo snimljeno, umrijeti.
A poznavali su se možda samo dan ili dva. Strummer je bio u Los Angelesu i došao je u studio pozdraviti producenta Ricka Rubina, koji je snimao s Cashom.
Engleski je punker sjedio u kutu slušajući, smjeran i tih, baš kao što su mlađi glazbenici listom gubili dar govora u blizini legende, prije nego što ih je Rubin upoznao i Johnnyju objasnio da je Joe spojio punk s jamajkanskom muzikom.
Johnny je onda kazao da voli Jamajku, dapače, kupio je i kuću tamo. I tako, riječ po riječ, uskoro su stajali ispred mikrofona i skupa pjevali “Redemption Song”. Uzgred, Rubin je primijetio da pjesma nije na najboljem engleskom i da bi možda trebalo malo dotjerati stihove, ali Casha je zgranulo da bi se netko, makar i sitnom preinakom, usudio dirnuti u ostavštinu Boba Marleyja.
Ovaj izuzetni glazbeni događaj u kojemu su se dvojica rock-velikana našli u pjesmi trećega posthumno je objavljen na četverostrukom boxu prigodnog imena “Unearthed”. Gotovo osamdeset brojeva je tamo i nema ni jednog uzaludnog. Vrlo se često tu govori o smrti i iskupljenju, ali ništa ne odgovara naslovu boxa kao duet Casha i Strummera.
U prvom je planu krasan, virtuozan, a odmjeren solo na akustičnoj gitari, ali ključan je zapravo harmonij orguljaškog čarobnjaka Bentmonta Tencha, koji je negdje otraga pjesmi dao svečani, crkveni ugođaj.
Ta jednostavna melodija učinila je da stari Marleyjev hit zvuči nezemaljski, kao da Cash i Strummer pjevaju kroz oblake.