Baš je bilo pitanje: tko će koga? Beethoven Kisina ili 48-godišnji pijanist bonskoga majstora. Što ili kako? Nadjačati ili pomiriti, hoće li biti bespoštedne borbe ili blažena suradnja dvojice Titana? Skladatelja, čijoj 250. obljetnici rođenja u 2020. već hrli cijeli glazbeni svijet, davno su nazvali Titanom, a mladi ili među pijanistima mlađi Maestro svakim novim nastupom sve je bliži tom naslovu u eliti današnjih interpreta. Štoviše, pogledaju li se pomnije fotografije Jevgenija Kisina iz mlađih dana i dostupne Beethovenove slike s lavljom grivom, izbija neka čudna sličnost, što je dakako slučajnost prirode, no pravo je pitanje kojom slučajnosti ili umjetničkom milosti Kisin danas svira najzačudnijeg Beethovena među svima koji se hvataju u koštac s njegovim sonatama?
Razumljiva je stoga bila jagma za ulaznicama svih koji su čekali Kisinov recital 16. studenoga u ciklusu Lisinski subotom, razumljiva je bila prepuna dvorana s prodanim stolcima i na podiju, razumljiv je konačno bio i urnebesni pljesak koji je nakon obligatnih dodataka ispratio umjetnika i Beethovenove sonate.
Velika turneja
Zapravo, zanimljivo je baš sve što se u životu Jevgenija Kisina zbivalo do danas, od moskovskog dječjeg čuda koje je prosviralo u dobi od dvije godine a s deset već sviralo i koncerte, preko cjeloživotne vezanosti za samo jednu učiteljicu Annu Pavlovnu Kantor, do naglog svjetskog prodora među prvake glasoviranja, nastupe s Karajanom, Mehtom, Gergijevim, Kitajenkom..., dvostrukoga dobitnika Grammyja, najprestižnije ruske nagrade Šostakovič, nagrade Herbert von Karajan, počasnoga članstva u Kraljevskoj akademiji u Londonu, počasnih doktorata Sveučilišta u Hong Kongu i Jeruzalemu, recitala na 100. obljetnici koncertne sezone Carnegie Halla..., do mjesta u Guinnessovoj knjizi rekorda kao pijanista s najvećim brojem biseva, čak dvanaest na jednom koncertu! Kisin je i skladatelj, i autor pjesama na jidišu, ima čak tri državljanstva - rusko, britansko i izraelsko - već je napisao i autobiografiju, o njemu je snimljen i dokumentarac “The Gift of Music”, svira ogroman repertoar, od svojih sunarodnjaka Prokofjeva i Skrjabina do svih njemačkih klasika, i, dakako, neumorno se bavi Beethovenom s čijim je djelima 2017. za Deutsche Grammophon snimio dvostruki album kao dokument njihova dotadašnjeg zajedničkog puta.
Danas ga brusi i dalje započevši veliku europsku kasnije i američku turneju s Beethovenovim sonatama koje tako postaju i dio svjetskog Beethoven maratona u nadolazećoj godini u kojemu Kisinu pripada iznimno mjesto.
Suautor ili protivnik
Takvim ga je doživjela i naša publika na njegovu trećem zagrebačkom gostovanju. Kao zrelog, savršeno pripremljenog glazbenika o čijoj se darovitosti, ili muzikalnosti, ili virtuoznosti, danas više uopće ne diskutira. Ali se iščekuje stupanj istraživačke znatiželje koji može trajati za čitave karijere, a Kisinova je tek prešla polovicu. Ta se znatiželja može ogledati u poštivanju stila, dakle općih zadanosti i epohe i osobnosti autora koje valja dotjerati do savršenstva, a može prijeći i u odstupanje od kanonskih mjerila po mjeri energije i imaginacije interpreta koji upravo kod Beethovena često postaje ili suautor ili ljuti protivnik. S Beethovenom se glazbenik uvijek bori do neizvjesnog ishoda.
I kakav je to Kisinov Beethoven?
Nemoguće pitanje nudi ovoj slušateljici samo jedan odgovor: jasan, nepatvoreno ljudski, dirljiv i kad grmi i kad pjeva, artikuliran s ogromnom željom prepoznavanja glazbe kao jedine moguće sudbine. I Beethovenove, i Kisinove.
Vrhunac recitala
Iz cjeline od 32 sonate, koliko ih je majstor skladao a koje su temelj čitavome žanru od njegova vremena do 20. stoljeća, Kisin je odabrao dvije opisno podnaslovljene, 8. u c-molu op. 13 “Patetičnu” i 17. u d-molu op.31 br.2 “Oluju”, jednu posvetnu 21. u C-duru op.53 “Waldstein” te Varijacije i fugu u Es-duru op.35 “Eroicu”. Opisni bi podnaslovi mogli podrazumijevati određeni programski sadržaj, no toga u Beethovena zapravo i nema, nerijetko su ih nadijevali drugi, izdavači ili prijatelji, a u ovom odabiru tek je “Oluja” bila moguća autorova asocijacija kad je navodno svom prvom biografu Schindleru rekao: “Čitajte Shakespeareovu Oluju”. No to zapravo i nije važno jer interpret za vrijeme izvedbe zasigurno ne razmišlja o odnosu Prospera, Mirande ili nekog trećeg iz dramskog djela. Razmišlja o notnome tekstu koji pretvara u živi medij glazbe s onoliko emocija koliko ih sam može ostvariti izvan svakog vanjskog utjecaja. I Kisin upravo to i čini, prelazeći iz stavka u stavak gotovo neosjetno, bezbolno, prirodno, unatoč ponekom prigovoru da su mu brzi dijelovi prebrzi zahvaljujući vragometno nepogrešivoj tehnici. Nisu!
Vrhunac recitala, usprkos popularnosti sonata, osobito raskošne “Waldstein” posvećene prijatelju i meceni grofu Waldsteinu, našao se u Varijacijama “Eroica” s Beethovenu omiljenom temom, po kojoj je i treća simfonija nazvana herojskom. Varijacija kao skladateljski oblik jedan od najkompliciranijih, sa završnom fugom kao svetim naslijeđem baroka, bila je Kisinov najdublji hommage skladatelju. Savršeno tumačenje savršene glazbe kojoj su i autor i interpret bili oba roditelja.