Kad sam prošlog tjedna sletio u Bruxelles, dočekalo me tmurno nebo s niskim oblacima, lagana kiša i umjereni vjetar, vremenske prilike kakve veliki kantautor Jacques Brel opisuje u prvih nekoliko strofa svoje slavne pjesme posvećene Flandriji "Le plat pays" (Ravna zemlja).
"Nebo je toliko sivo da ti ga je žao" i "zato se jedan potok objesio", kaže se u pjesmi koja nakon nekoliko strofa u duhu jesenjeg i zimskog spleena kulminira u proljetnom buđenju prirode i ljetnom vrhuncu godine dočaranom emotivnim Brelovim glasom, orkestracijom i profinjenim stihovima. Stihovi pjesme, poput brojnih Brelovih klasika, u drugom planu sadrže i ne baš najugodniji društveni kontekst spominjanjem "plavokose Fride koja postaje Margot", što je aluzija na Flamanke iz niže klase koje su se predstavljale imenima koja zvuče francuski da bi bolje kotirale u pretežito frankofonom Bruxellesu.
Ova je pjesma, kao i mnoge druge, primjer kakav je majstor "vjenčavanja" glazbe i stihova bio belgijski kantautor, možda i najveći nakon Boba Dylana.
U Bruxelles sam stigao da bih prisustvovao koncertu spomenutog američkog barda, ali sam svejedno sva četiri dana, koliko sam proveo u Belgiji, u glavi vrtio melodije Brelovih pjesama. Lutajući po povijesnim belgijskim gradovima Bruggeu i Gentu, soundtrack mi je činila Brelova pjesma "Marieke", u kojoj frankofoni protagonist žali zbog propale ljubavne veze s Flamankom koja govori drugim jezikom, a stihovi na francuskom se prepliću s onima na nizozemskom.
Dylan i Brel - srodnici iz različitih svjetova
Brel je danas u frankofonom svijetu "zacementiran" kao kulturna veličina, a u centru njegova rodnog grada Bruxellesa postavljen mu je i spomenik, nasuprot kojeg se nalazi Fondation Brel, mali kulturni centar u kojem se na videoekranima mogu pogledati brojne snimke Brelovih nastupa na koncertima i televiziji, pročitati veliki broj članaka napisanih o njemu, surfati kroz mnoštvo fotografija iz njegove ostavštine, a određenim danima se u maloj dvorani koja se tamo nalazi prikazuju dokumentarni filmovi o ovom velikanu.
Nasuprot tome Zagreb se, deset godina nakon smrti, svojem najvećem šansonijeru Arsenu Dediću nije odužio ni spomenikom ni ulicom ili trgom koji bi nosio njegovo ime. Samo mu je rodni Šibenik odao počast nazvavši multimedijalnu dvoranu Kuća umjetnosti Arsen.
Brel, kao vjerojatno najbolji kantautor frankofone glazbene tradicije (premda mu za tu titulu konkuriraju Léo Ferré i Georges Brassens), nije direktno povezan utjecajima ni s Dylanom ni s drugim singer-songwriterima engleskog govornog područja. Dylan i Brel dva su stabla koja su narasla na različitim otocima, potpuno neovisno jedno o drugom, a ipak su nam dala sočne pjesničke i glazbene plodove koji nalikuju jedni drugima, ali imaju specifičnu aromu svojeg podneblja.
Kod Dylana se u njegovoj fazi iz 1965./1966. eventualno mogu nazrijeti neki utjecaji francuske šansone. U pjesmama poput "Positively 4th Street" može se uočiti nešto slično brelovskom tipu šansone, i to u emotivnom stilu interpretacije, instrumentaciji i načinu kako su naglašene određene riječi, ali malo je vjerojatno da je Dylan ikad razumio značenja riječi iz pjesama francuskih pjevača. Brel također nije dobro znao engleski i nije poznato da ga je Dylan previše impresionirao ili utjecao na njegovo stvaralaštvo. U anglofonom svijetu Brelom su, između ostalih, bili inspirirani Scott Walker i David Bowie, koji su pjevali prepjeve njegovih pjesama na engleski jezik.
Što se nastupa na sceni tiče, Brel je tu bio sušta suprotnost Dylanu. Dok je Dylan na sceni samo pjevač (kad se zvijezde poklope, jedan od najboljih, sposoban milijun puta izvođenu pjesmu otpjevati na sasvim nov način), Brel je na sceni bio i pjevač i glumac. Njegovi teatralni pokreti, "geste i grimase", činili su bitan dio nastupa.
Dylan je takav pristup na sceni rijetko prakticirao, samo jednom na doista uspješan način, na svojoj najboljoj turneji "Rolling Thunder" 1975., kad je na pozornicu izlazio lica obojenog u bijelu boju, a za šeširom je imao zataknut cvijet. U nekim pjesmama, kad bi gitaru ostavio sa strane, njegovi bi pokreti naglašavali značenje stihova iz pjesme. Brel je gotovo uvijek na pozornici bio ekspresivan, iscrpljujući se do maksimuma, što je možda rezultiralo njegovim preranim rastankom od pozornice 1967. godine, nakon 15-ak godina karijere.
Dylan je u glavnom gradu Belgije nastupao tri dana zaredom u čuvenoj dvorani Bozar, koja se nalazi u sklopu kulturnog kompleksa građenog 20-ih godina 20. stoljeća u stilu art deco, u blizini samog centra grada.
Na pozornici Bozara se od briselske publike 1966. oprostio Brel, koji je odlučio da prestane s nastupima uživo te da se u sljedećoj fazi života posveti glumi u kazalištu i na filmu, kao i režiranju filmova, dok je glazba sljedećih deset godina pala u drugi plan. Tako je bilo sve do njegove prerane smrti 1978. godine.
Nešto slično je napravio i vojvođanski i srbijanski kantautor Đorđe Balašević, kad je sredinom prvog desetljeća novog milenija prestao snimati albume i posvetio se pisanju književnih djela, premda nikad nije odustao od koncerata. Brel je tek pred sam kraj života, 1977., kad je već bio u uznapredovaloj fazi raka pluća, snimio svoj posljednji album i nedugo nakon toga preminuo.
Nažalost, Balašević, koji je također prerano i naglo preminuo (2021., u jeku pandemije), nije imao priliku da snimi svoj "oproštajni" album, premda je prije nego se smrtno razbolio govorio o tome kako nakon 16 godina planira snimiti novu ploču.
Maestro Bob u dvorani Bozar
Vratimo se sada Dylanovu koncertu u Bruxellesu, koji nije bio baš za svačiji ukus, da se blago izrazim.
Zanimljivo je spomenuti kako su posjetitelji na ovoj Dylanovoj turneji, prema želji samog umjetnika, prisiljeni da svoje mobitele prilikom ulaska u koncertnu dvoranu stave u zapečaćenu futrolu, koju mogu imati sa sobom cijelo vrijeme koncerta, ali tek po završetku programa im osoblje njihove "ljubimce" otključa i "pusti na slobodu". Dylanova antipatija prema svim aparatima kojima ga se može snimiti na koncertima dobro je poznata, a isto tako i zaziranje od bilo kakvog kontakta s publikom, čak u toj mjeri da se na sceni ponekad skriva noseći kapuljaču (!).
Duluthskom maestru, koji je cijeli koncert proveo sjedeći za klavirom (u odijelu, bez kapuljače ili šešira), bila je potrebna otprilike trećina koncerta da više-manje završi "upjevavanje", pa je u uvodnim pjesmama bilo puno mrmljanja i stihova koji nisu bili otpjevani u mikrofon. Prateća grupa bila je na visini zadatka, ali majstor ceremonije uz lucidne trenutke imao je i one kad bi mu koncentracija odlutala u nepoznatom smjeru.
Pogotovo su nastradali neki klasici iz šezdesetih godina: "I‘ll Be Your Baby Tonight" zvučala je potpuno neprepoznatljivo (i to ne na dobar, dilanovski inovativan način), kao i "To Be Alone With You". Solidne su bile izvedbe pjesama "Every Grain of Sand" i "It‘s All Over Now, Baby Blue".
Veći dio koncerta izvođene su pjesme s posljednjeg studijskog albuma "Rough and Rowdy Ways" (2020.), a na repertoaru su bile sve osim maratonske posvete Kennedyju i američkoj kulturnoj sceni druge polovice dvadesetog stoljeća "Murder Most Foul".
Pjesme sa zadnjeg albuma Dylan je uglavnom izveo s punom koncentracijom, pa su briljantne izvedbe doživjele "My Own Version of You", "Black Rider" i "Key West". Najbolja pjesma s recentnog albuma "I Contain Multitudes" nažalost je bila izvedena u preranoj fazi koncerta da bi dobila tretman koji zaslužuje.
Koncertu u Bruxellesu nakon dva sata stigao je kraj, a mi posjetitelji smo dobili barem ponešto od onog po što smo došli. "I have no apologies to make", pjeva Dylan u jednoj od recentnih pjesama, a nitko od 84-godišnjeg umjetnika ne bi ni mogao tražiti isprike. Debelo je nadživio dodijeljeno mu vrijeme na ovom svijetu i pritom ostavio golemi opus, koji će biti teško nadići.
Nadamo se da će još koju godinu pjevati za nas, možda i snimiti još jedan ili dva albuma, a onda ga prepuštamo da se povuče na dugi odmor u mistični Key West (kao Brel na Markižansko otočje, gdje je pokopan), a svi znamo da je tamo mjesto besmrtnicima, dok je Mar-a-Lago za punjene ptice kojima, kako pjesnik kaže, ‘idiotski vjetar puše kroz zube svaki put kada otvore usta‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....