BRIAN ENO

Kad je skladbu ‘There Were Bells‘ izveo na atenskoj Akropoli izveo u ljeto, bilo je 45 stupnjeva u hladu...

Brian Eno

 Jorg Carstensen/Dpa Picture-alliance Via Afp
Eno kontemplira o klimatološkoj i ekološkoj katastrofi koja nas neće (odmah) ubiti, ali čije posljedice već teško podnosimo

Na vijeke vjekova nikad više život na Zemlji, kontemplira genij ambijentalne glazbe Brian Eno

Kad je skladbu "There Were Bells", komponiranu za jedan događaj na atenskoj Akropoli, premijerno na toj lokaciji izveo u ljeto prošle godine, bilo je 45 stupnjeva u hladu, pa je Brian Eno pomislio: "Evo nas na mjestu rođenja moderne civilizacije, vjerojatno svjedočeći njezinu svršetku". Ta zgoda savršeno ilustrira osjećaj koji slušatelja obuzima dok sluša "ForeverAndEverNoMore" jer se teško oteti dojmu da civilizacija ide svome kraju, ali opet - nada umire posljednja. U tom smislu novi Enoov album na kojem autor pjeva sve skladbe - što je samo po sebi kuriozitet jer većina njegovih solističkih djela, nakon onih objavljenih do 1977. godine, uglavnom je bila instrumentalna, odnosno bez vokala - ostavlja dojam bespomoćnosti čovjeka spram usuda, ali zvuči i iscjeliteljski i pročišćavajuće. Naime, takva je narav ovih Enoovih futurističkih, ambijentalno-elektronskih, uglavnom mirnih i ravnih skladbi, gotovo bez ritma i bez jakih nosećih melodija, a opet ugodnih za slušanje, kad ne bi bilo tog prijetećeg osjećaja da sve ide k vragu.

image

Brian Eno

Umc/universal Music Croatia/

Uz takvu glazbu Eno kontemplira o klimatološkoj i ekološkoj katastrofi koja nas neće (odmah) ubiti, ali čije posljedice već teško podnosimo kroz izmjenu suša i poplava te izostanak prave zime, što zasad na ruku ide samo Ukrajincima. Povremeno se doima da Eno docira, ali ljepota glazbe i tuge koja iz nje izvire preplavljuju slušatelja, nudeći mu osjećaj pomirenosti s usudom. Refleksivan album u fokusu ima i jednu staru dilemu jer se u pjesmi "Icarus or Blériot" pita hoćemo li proći poput Ikara sprženih krila, kad je poletio preblizu Suncu, ili ćemo umom i znanjem prebroditi globalnu klimatsku krizu i svijet ponovo učiniti humanijim mjestom za život, težeći napretku poput Blériota, koji je avionom prvi preletio La Manche. Ne bih se kladio na ovo drugo jer činimo ama baš sve da si otežamo ili čak dokinemo postojanje na Zemlji. Naravno, moguće je i da prolazimo kroz cikličku mijenu klime koja nema veze s utjecajem čovjeka na Zemlju, koju smo ionako prenapučili, no ne bih se baš kladio ni na tu tezu. A onda, povrh svega, imamo i rat u Europi.

Stoga, kad u odjavnoj pjesmi "Making Gardens Of Silence" Eno pjeva stihove "These million years will end/They end in me", to nije misao poput "poslije mene potop", nego žal velikog glazbenika što će neka od generacija koje već sada žive na Zemlji možda i doživjeti smak svijeta. "Na vijeke vjekova nikada više", da slobodno prevedem naslov njegova albuma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2022 10:08