Kad je prije trideset godina PJ Harvey objavila debi album "Dry" bilo je jasno da pred nama stoji kantautorica koju ćemo ubrzo smatrati utjecajnom koliko smo prije nje utjecajnom smatrali Patti Smith pod čijim je "šinjelom" stasala. Deset albuma i trideset godina kasnije ta je teza neoboriva. Patti Smith je bilo teže probijati barijere sredinom 70-ih postavljene pred ženom koja se drznula biti rock kantautorica, a ne pop ili country pjevačica. Patti se borila za svoju i slobodu drugih kantautorica, baš kao i Joni Mitchell, pa te bitke Polly Jean Harvey više nije morala voditi. Zauzvrat, PJ Harvey ima kvalitativno ujednačeniji diskografski opus, a iz albuma u album pokušava i uspijeva smisliti nešto novo i drugačije pri čemu uvijek ostaje svoja i prepoznatljiva. Konkretno, ako je "The Hope Six Demolition Project" ispisala poput reporterke s Kosova i iz Afganistana koje je posjetila uoči snimanja, "I Inside The Old Year Dying" je poput putovanja u prošlost Dorseta u kojem je odrasla na farmi, rabeći čak i stari dijalekt tog dijela Engleske. Ako je prethodni album bio izravan te oslonjen na gitarističke udare, ovaj je sav u nijansama elektroničkih tekstura i ambijentalne gitare te poput kontrapunkta starinskoga u stihovima i avangardnoga u glazbi.
Kad je dovršila turneju u sklopu koje je 2017. godine nastupila i na INmusicu, Polly Jean se našla pred autorskom blokadom. Umjesto novog albuma dobili smo "demo" verzije njenih prethodnih albuma koji pružaju uvid u to kako Polly Jean s Johnom Parishom i ostalim suradnicima ustrojava svoje pjesme. Logična je to progresija njenog albuma "4-Track Demos" kojeg je objavila još 1993. godine, malo nakon debija "Dry". Radila je posljednjih godina i na filmskoj glazbi, no tek joj je novela u stihovima "Orlam" koju je napisala o djetinjstvu u Dorsetu - gdje na farmama ovaca i po ofucanim pubovima vrebaju predatori svake vrste - otvorila put u stvaranje novog albuma. Slična atmosfera slušatelja preplavljuje dok sluša "I Inside The Old Year Dying". Šuma koja stoji pred njime ili pred Polly Jean je zadivljujuća, ali i strašna, a tako je i s pjesmama. S jedne strane su divne, a s druge strane ispunjene nečim jezovitim. I totalno čudnim i uvrnutim, kao u "Lwonesome Tonight" u kojoj motivi nalik starim engleskim poemama iz srednjeg vijeka odjednom prelaze na evociranje Elvisa i njegovih banana sendviča s kikiriki maslacem. Moguće je zapitati se i nije li ta pjesma neka skrivena poruka Nicku Caveu s kojim je Polly Jean svojedobno ljubovala, a koji je, kako znamo, opsjednut Elvisom koliko i Bogom. No to je manje bitno od činjenice da novim pjesmama PJ Harvey, uz veliku pomoć pouzdanika poput multiinstrumentalista Johna Parisha i producenta Flooda, slušatelje uvlači u svoj, začudan svijet iz mašte u kojem je sve moguće i u kojem glazba lako prelazi sve barijere. Čak i kad se zbog starinskog dijalekta iz Dorseta ne može posve shvatiti o čemu pjeva Polly Jean, gušt je izgubiti se u labirintu ovog začahurenog i intrigantnog albuma u kojem se lijepo i nježno sukobljuje s ružnim i strašnim.