PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Oni su napravili jedan od najboljih albuma 80-ih, a moguće je da za njih niste čuli

The Waterboys

 Heikki Saukkomaa/lehtikuva/profimedia/Heikki Saukkomaa/lehtikuva/profimedia
Vjerovali mi ili ne, kantautorska dubina Mikea Scotta i nevjerojatna glazbena širina njegovih Waterboysa neopravdano su podcijenjeni
Vjerovali mi ili ne, kantautorska dubina Mikea Scotta i nevjerojatna glazbena širina njegovih Waterboysa neopravdano su podcijenjeni

Posljednjih se nekoliko godina, valjda stoga što sam stariji, sve više vraćam glazbi iz formativnih, tinejdžerskih godina. Ponekad su posrijedi albumi koje sam tijekom osamdesetih imao na LP pločama pa sam ih iz ovih ili onih razloga prodao, vjerojatno da bih kupio neke druge i u tom trenu mi važnije albume. I danas mi se zna dogoditi da tražim neki LP za koji sam uvjeren da ga posjedujem, no ubrzo shvatim da ima 35 ili 40 godina otkako sam ga prodao. Stoga povremeno, iako je sve dostupno na streamingu, ponovo na LP-u ili CD-u kupim neke od albuma koje sam imao pa prodao. Konkretno, obnovio sam kolekciju gotovo svih albuma Elvisa Costella, Simple Mindsa, Comsat Angelsa, Curea, Psychedelic Fursa i Echo & The Bunnymena - da navedem samo nekolicinu izvođača - koje sam (ponovo) poželio imati, a i životna mi je družica iz svoje kolekcije priložila sve albume New Ordera i drugih njezinih apsolutnih, a mojih nekadašnjih i ponovo zavoljenih favorita.

Premda je sve dostupno na streamingu, svako toliko kupim i neki LP ili CD izvođača koje sam cijenio, ali ih od kasnih sedamdesetih do ranih devedesetih nisam imao prigodu nabaviti ili novaca za kupiti. Tako sam na jednom od prošlogodišnjih sajmova (rabljenih) LP ploča po fer cijeni na sjajno očuvanom njemačkom vinilu kupio "This Is The Sea" (1985.) benda The Waterboys, točno četrdeset godina nakon što je prvotno objavljen. Neki možda s tog albuma pamte hit "The Whole Of The Moon". Ta poletna, čak plesna i krasno orkestrirana pjesma kruna je prvog perioda stvaralaštva Mikea Scotta, autorske alfe i omege, vokalista i gitarista, frontmena i osnivača Waterboysa kroz čije je redove prošlo više desetaka glazbenika. Naime, Mike Scott, citiram po sjećanju, jednom je rekao da su The Waterboys "zapravo ja i glazbenici koji u tom trenu sa mnom putuju kao dio tog sastava i te glazbene avanture". Tu prvu fazu Waterboysa Mike Scott je nazivao "The Big Music", kako se zvao i singl s drugog albuma "A Pagan Music" (1984.), a slično ustrojena glazba s važnom ulogom klavijatura, gudača i puhača, sačinjena po uzoru na "wall of sound" Phila Spectora i dizajn zvuka sa Springsteenovih albuma iz kasnih sedamdesetih, krasila je i debitantski album "The Waterboys" (1983.).

U to doba The Waterboys su dijelili štošta zajedničkog s bendovima U2, Simple Minds, Big Country i nekolicinom drugih engleskih, škotskih i irskih sastava, ali i američkih kao što su R.E.M. i 10.000 Maniacs. Bitna je razlika bila u tome što je otpočetka bilo jasno da su The Waterboys kantautorski "projekt" Mikea Scotta, rođenog 14. prosinca 1958. u Edinburghu. Od desete godine njegova života samohrana majka i učiteljica engleskog jezika Anne Scott snažno ga je zainteresirala za velikane engleske, škotske i irske književnosti. Potonje će se najviše odraziti na albumu "An Appointment With Mr. Yeats" (2011.), na kojem su The Waterboys uglazbili dvadesetak pjesama W.B. Yeatsa, a valja reći da je na Scotta uvelike utjecao i punk, pa je kao tinejdžer radio i vlastiti fanzin Jungleland. Glazbeno je stasao i pod utjecajem Bowieja, Dylana, Beatlesa, Clasha, Vana Morrisona, Hanka Williamsa, Patti Smith kojoj je posvetio pjesmu "A Girl Named Johnny" i nekolicine drugih, a rekao bih i Brucea Springsteena i Neila Younga.

image

The Waterboys

Glenn Ashley/zuma Press/profimedia/Glenn Ashley/zuma Press/profimedia

Neopravdano podcijenjeni

Druga, "keltska folk-rock" faza Waterboysa nastupila je s "Fisherman‘s Blues" (1988.), po mom sudu jednim od najboljih i najljepših albuma osamdesetih godina. Dok nam kroz glazbu i stihove Scott dočarava arhaičnu ribarsku zajednicu, ali i svoje glazbene junake, a njegova banda izgleda poput grupe The Band, "Fisherman‘s Blues" oduševljava bogatstvom instrumentarija, aranžmanima i divnom simbiozom nježnih folk melodija i grandioznog rock zvuka. Kako je taj album licencno bio objavljen u nas, tako sam se tada zauvijek zaljubio u Scottov romantizam, njegov gorljivi vokal i naboj njegovih pjesama. Proteklih nekoliko godina otkrivam koliko je bio i ostao plodan autor jer je niz albuma Waterboysa u međuvremenu remasteriran i reizdan s desecima neobjavljenih pjesama. Upozoravam, ne zanemarivih "alternate takes" restlova, nego pjesama koje su komotno mogle biti objavljene uz one s regularnih albuma Waterboysa. Biva da je "Fisherman‘s Blues", a uz njega i još barem tri-četiri izdanja Waterboysa poput također keltskog folk albuma "Room To Roam", mogao biti u startu objavljen kao dvostruki LP i pri tome ni zeru izgubiti na fokusu, kvaliteti i dojmu.

Nažalost, The Waterboys u nas nisu zaživjeli poput Poguesa, a imam dojam i da britanska publika nedovoljno cijeni Mikea Scotta. Njegov bend, uz petogodišnju stanku od 1993. do 1998. godine, konstantno objavljuje i svira uživo, a iza Scotta niska je velikih pjesama kakve se ne bi posramili ni Dylan, Springsteen, Petty ili Young. Ipak, Scott nije ni u rodnoj Škotskoj te Irskoj u kojoj već godinama živi ili u Engleskoj uživao status barda, a trebao bi i zaslužio je. Daleko je u Velikoj Britaniji i od statusa koji u Sloveniji uživa donekle mu srodan Vlado Kreslin.

Treća faza Waterboysa, kroz podcijenjene albume "Dream Harder" (1993.) i "A Rock In The Weary Land" (2000.), donosi stadionski rock koji nije postao arenaški, no Mike je i na njima iskazao crtu jakog autora koji krasno piše o svakoj temi koje se dohvati, naročito o ljubavi i svojim junacima. Nedovoljno sam se bavio albumima Waterboysa iz "američke" faze na kojima je Scott tijekom 21. stoljeća odlazio do Nashvillea i Memphisa, bluesa, southern rocka, countryja i soula, ali jako su mi se dopali "Where The Action Is" (2019.), "Good Luck, Seeker" (2020.) i "All Souls Hill" (2022.). Čini se da su američki kantautori i bendovi zaboravili stvarati takve albume, pa je jedan Škot morao doći da im pokaže kako se to radi, da bi protekle godine s Waterboysima objavio dva opsežna albuma - "Life, Death And Dennis Hopper" i "The Waterboys Present: The Rips From The Cutting Floor" - na kojima se bavi likom, životom i djelom svog filmskog idola, baš kao što se nekoć bavio Yeatsom. Vjerovali mi na riječ ili ne, kantautorska dubina Mikea Scotta i nevjerojatna glazbena širina njegovih Waterboysa neopravdano su podcijenjeni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. svibanj 2026 12:06