U zagrebačkom se HNK-u prvi puta u samostalnoj Hrvatskoj ovog ponedjeljka u sklopu 3. Zagrebačkog opernog festivala mogla čuti najpoznatija od opernih drama kultne Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga – Valkira. Nitko u ovom dijelu Europe nema tradiciju redovitog izvođenja Wagnerovih opera, nije imala ni Sofija, ali je prije 15 godina odlučio to promijeniti intendant Sofijske opere i baleta, redatelj Plamen Kartaloff. Ime koje se tu i tamo sreće po opernim kućama u Hrvatskoj (2006. u Zagrebu radi Cavalleriu rusticanu, 2010. u Splitu Seviljskog brijača, a godinu kasnije u Rijeci I Pagliacci) već je 23. sezonu na čelu vodeće bugarske opere koju je pretvorio u "balkanski Bayreuth". Stvorio je i Wagnerov operni festival uz jezero gdje na otvorenoj ljetnoj sceni uprizoruje Wagnerove opere, a jednom je prilikom njihove ulomke predstavio i na devet podzemnih scena dva i pol kilometra dugačke špilje Magura, poznate po drevnim kamenim crtežima starim sedam tisuća godina. U razmaku od 10 godina dvaput je uprizorio kompletnu tetralogiju Prsten Nibelunga (2013. i 2023.) pokazavši da ima dovoljno snažan orkestar i moćne glasove u ansamblu.
Wagnerijanci iz cijelog svijeta sada sve radije hodočaste u Sofiju gdje, za razliku od njemačkih kazališta, vide Wagnerove opere vjerne izvornoj skladateljskoj zamisli, dok su u Njemačkoj i dalje u modi modernizacije koje preferiraju njegove praunuke, nasljednice kazališta i festivala. Kako smo i mi tradicionalni i nemamo iskustva s Wagnerovom tetralogijom, pasala su nam nebesa Valhale i prepoznatljiv svijet germanskih legendi s motivima filmskog serijala "Gospodar prstenova" i kostimima Hristiane Michaleve koji imitiraju vikinške ratničke odore. Kartaloff uspješno odražava dinamiku "zbivanja u nezbivanju" prikazujući u pozadini scene kroz pantomimu mnogobrojnih statista prethodnu radnju iz prve "epizode" tetralogije, Rajnino zlato. Futuristička je zato scenografija - željezni trokut Hundingova doma u prvom činu ili pak drvena nepravilna konstrukcija u obliku polovice naočala koja sugerira dom vrhovnog boga Wotana.
Tko nije naviknut na duge forme (duet od 1 sat i slično) treba izdržati prvi i drugi čin, da u trećem, koji je ovom prigodom počeo oko 22:00 sata, dočeka "hitove" zbog kojih je uopće i došao na Valkiru. Kas valkira otvara čin spektakularnom koreografijom osam golemih crvenih konja na kojima jašu ratnice-amazonke u štiklama (pet moćnih i tonski usklađenih soprana i tri mezzosoprana), ili pak čudesan Wotanov oproštaj uz Čar vatre kada nam redatelj Plamen u skladu s radnjom i peckavim orkestralnim zvukovljem "pali plamen" oko postelje svoje omiljene kćeri, valkire Brünnhilde. Spretno se služi vještinama slovenskog oblikovatelja svjetla Andreja Hajdinjaka koji dobro kombinira efektne projekcije Bugarkinje Elene Shopove. Svi su pjevači Bugari iz stalnog sastava Sofijske opere, uz dvojicu Islanđana koji čine razliku i pružaju cijeloj produkciji doživljaj Vikinga "iz prve ruke", tamnih boja glasa i eksplozivnog izgovora njemačkog jezika s naglašenim suglasnicima-praskavcima (bariton Olafur Sigurdarson sasvim se uživio u sve emotivne zanose Wotana, dok je bas Bjarni Thor Kristinsson zazvonio kao metalni basso profondo u ulozi Hundinga).
Jedini je bugarski pjevač u predstavi tenor baritonske boje Martin Iliev u ulozi junaka Siegmunda netipično pjevao bez legata. Najljepši zapjev u ženskom rasteru glasova ima lirska sopranistica kristalne čistoće Alma-Lisa Bandalovska kao Sieglinde, dok glavnu valkiru Brünnhildu, mezzosopranisticu Gerganu Rusekovu, slabije čujemo na konju na kojemu je dosta provela pjevajući, a bolje kad siđe i približi se rampi (nije bilo vremena za adaptaciju na novu akustiku prostora). Sopranistica Lilia Kehayova imala je poteškoća s intonacijom i potpuno je krivi glasovni fach za ulogu Fricke koja vapi za postojanim mezzosopranom. Zbora u Valkiri nema, ali je tu neprestano prisutan raskošan orkestar s vangerijanskim instrumentima među limenim puhačima, koji je pokazao izdržljivost i ujednačenost skupnog muziciranja pod vodstvom vrsnog američkog dirigenta grčkog podrijetla, Evan-Alexisa Christa, koji je redoviti gost-dirigent Sofijske opere i baleta, ali i naše Zagrebačke filharmonije u Lisinskom, a ovo mu je bio prvi operni nastup u Hrvatskoj. Ovacije na kraju izmamile su cijeli orkestar iz "rupe" na pozornicu, što je prava rijetkost, ali ovo je po mnogočemu bila iznimna operna večer u Zagrebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....