Matiju Dedića doživljavao sam kao tihog, nenametljivog, emotivnog, često samozatajnog i skromnog umjetnika čije je sviranje glasovira i bavljenje jazzom počivalo na fascinantnoj imaginaciji, improvizaciji, tehničkoj vještini i erudiciji, a bez želje da dominira drugima ili prekomjerno forsira svoj instrument.
Obožavao je surađivati s drugima, bilo kao lider formacija kojima je bio (su)osnivač, bilo kao učesnik projekata u kojima nije bio glavna zvijezda, primjerice uz Zorana Predina na albumima “Tragovi u sjeti 1 & 2” ili uz majku Gabi Novak na albumu “In Concert: Jazzarella ZKM 2009”.
Fasciniralo me i koliko je jazz promišljao “out of the box”, šireći teritorij svog mjetničkog djelovanja van granica tog žanra, biavjući skladatelj i glazbenik koji je dobro poznavao ame...
Komentari
0