U potrazi za izgubljenim pandemijskim vremenom glazbena se grana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ponovno zeleni. Dakako, parafraza Proustova naslova ovdje je tek metafora jednog važnog povratka u stvarnost osakaćenih glazbenih zbivanja koja nužno traže oporavak u ovim čudnim, a svakako i frustrirajućim okolnostima.
Nakon dulje stanke solisti nacionalne kuće su propjevali na recitalima uz glasovir jer predstava još nema, a orkestar je isplivao iz opernih voda i zaplivao bujicama onih simfonijskih s kojima se rijetko susretao i u starim normalnim vremenima.
I zacijelo nije slučajno da je koncert, jedan od triju predviđenih, u subotu 6. ožujka počeo blistavim Fanfarama iz baletne poeme "La Péri" Paula Dukasa, simbolično i uznosito kao znak jednog, valja se nadati, mogućeg okrepljujućeg doba. Fanfare su, dakle, otkrile optimizam, ali i vrsnost skupine puhača (četiri horne, tri trublje, tri trombona i tuba) kojima je veći dio koncerta bio zaokupljen. Impresionističkog Dukasa slijedio je bezvremenski Stravinski sa Simfonijom za puhačke instrumente, skladbom iz apstraktne faze u kojoj se taj glazbeni Picasso bavio više zvukovnim bojama negoli sadržajem. I ponovno su puhači HNK iskazali svoje najbolje odlike pod vodstvom preciznog dirigenta elegantne manualne geste Antonela Allemandija.
Uslijedio je vrhunac večeri, Koncert za obou i orkestar, H 353, Čeha Bohuslava Martinůa, generacijski bliskog Francuzu Dukasu i Rusu Stravinskom što svakako ide u pohvalu onome koji je oblikovao stilski apartan i neuobičajen program. Mladi oboist Ivan Kobylskiy bio je pravo otkriće muzikalnosti i i virtuoziteta uz orkestar koji ga je pažljivo slijedio i surađivao u vedrom ozračju ritamskih akrobacija. Nakon bučnog odobravanja za odlične izvedbe glazbe još uvijek uzbudljivo moderne u našem vremenu, završnica je pripala smiraju Pete simfonije u B-duru, D 485 Franza Schuberta.q