Marko Šelić, široj javnosti poznat pod umjetničkim imenom Marčelo, reper, pisac i intelektualac, već više od dvadeset godina pomiče granice onoga što hip-hop može biti – od kritičkih, društveno angažiranih tekstova i eklektičnih glazbenih aranžmana do romana, kolumni i proznih djela koji ga čine rijetko svestranim umjetnikom u domaćem i regionalnom kulturnom pejzažu.
Njegov prvi album De Facto iz 2003. lansirao ga je kao glas jedne generacije, a svaka nova ploča, knjiga i projekt potvrđuju njegovu sposobnost da istodobno bude lirijski oštar, društveno osviješten i osobno introspektivan.
A već sutra, u četvrtak, 5. ožujka 2026., Marčelo dolazi pred zagrebačku publiku s bendom u Vintage Industrial Baru, gdje će izvesti pjesme sa svih svojih albuma, predstaviti vinilnu verziju aktualnog izdanja Nojeva varka i proslaviti svoj bogat umjetnički put kroz koncert kao svojevrsni glazbeni vremeplov.
Tvoj rani uspjeh često se povezuje s "De Facto", prvim albumom. Kako danas gledaš na tog dvadesetogodišnjeg sebe? Je li možda hrabriji ili pak naivniji?
Čini mi se logičnim – ili je barem poželjno – da s godinama naivnost opada, a hrabrost raste. Hrabrost od tada uglavnom se svodi na to da se uopće usudiš izgurati ono što si zamislio; tada se to čini velikim poput cijelog svijeta, a igra realno tek počinje. Sa svim onim što se u društvu poslije dogodilo, pokazalo se da odgovornost za izgovorenu riječ, kao i usuđivanje na ozbiljnu borbu za bilo kakav ideal, postaju neusporedivo ozbiljniji nego na početku. U suštini, u životu je lakše zauzeti stav nego ga braniti; svi možemo misliti što god hoćemo dok za to nema nikakvih posljedica, ali kada izazovi dođu, pokaže se mislimo li to zaista ili samo mislimo da mislimo. Zato se u svemu trudim ne razočarati i ne iznevjeriti tog klinca, jer i danas dijelimo svjetonazor. S tim što sam ja skloniji glazbenim eksperimentima nego on (smijeh).
Koncert u Zagrebu zamišljen je kao svojevrsni vremeplov. Ima li faza tvog rada kojoj se danas vraćaš s više nježnosti nego ranije?
Da, s vremenom dođe čak i takva stvar kao što je nježnost prema sebi, pomalo. S distance, sve se to voli, sve faze su dio puta. Stvari koje sada uzimaš zdravo za gotovo nekad su bile kvantni skok – primjerice, osjećam se kao da je bend oduvijek tu i kao da nam je multigenrovnost nešto podrazumijevano, a ponekad se sjetim koliku je dilemu imao onaj mali iz prethodnog odgovora kad je prvi put (tamo na drugom albumu) osjetio potrebu za glazbenom slobodom: što ako se publika razočara i ode, jer „to nije to”? Tada sam prelomio: radim novi album, novi, ne isti, onaj sam već napravio i sada mi se radi nešto drugo. To je ostalo tako do danas, ali nekada se trebalo pomiriti s tim da na kraju nisam ni u čemu osoba jednog žanra te prihvatiti da je to dragocjena prednost i daleko veće „igralište”, a ne neka problematična sklonost.
Pisanje romana i pisanje stihova traže različite vrste discipline. Gdje si stroži prema sebi – u književnosti ili u glazbi?
Ista strogost tu vlada, ma kako pravila forme bila drugačija. Ja sam ti ono što se nekad zvalo štreber, danas kažu geek ili nerd – a ovi koji sebi laskaju vole to zvati perfekcionizmom. Čini mi se poštenije to zvati detaljnošću, jer nije da to zaista ima veze s perfektnim, to je samo odlučnost da se zamisao provede u djelo do sitnica, iako te sitnice drugi poslije često ni ne vide.
S romanom „Malterego: INTRONAUT” zatvaraš dugogodišnji narativni univerzum. Kako se osjećaš oko tog završetka?
„Čudno” je prva riječ koja mi pada na pamet. Proveo sam s tim likovima čitavo desetljeće i nešto više, njihove sudbine razvijale su se negdje u pozadini svijesti čak i dok sam radio na drugim projektima, svaki put kad se zagledam i odlutam – bio sam tamo. Ono što su učinili za mene stoji rame uz rame sa stvarnim osobama, i dio odgađanja rada na toj posljednjoj knjizi ima veze ne samo s tremom, nego i s odgađanjem rastanka. Nadam se da čitatelji neće biti razočarani „posljednjom sezonom”, zaista je pisana iz sve snage. Raduju me nove stvari, ali tko zna hoću li ikada više pisati priču dugu četiri knjige. Ova će mi i zato ostati posebna.
Koliko te je javna percepcija „angažiranog repera“ kroz godine ograničavala, a koliko motivirala?
To je stara priča o „ladicama”: za širu javnost uvijek si „jedno nešto”, povezuju te s nečim što doživljavaju kao tvoj zaštitni znak. Istina je, međutim, da nije sve što napišem angažirano, a što se tiče repanja – to jest moj vokalni izraz, ali glazba koju bend i ja stvaramo rijetko stane u tu etiketu. No, mislim da se ladicama i etiketama ne treba opterećivati, one ne ograničavaju tko si, pa samim time ni ne motiviraju da dokazuješ jesi li ili nisi; radiš kako ti se radi i prepustiš drugima da kategoriziraju kako god žele. Ljudi će, uostalom, to ionako raditi, sviđalo se to tebi ili ne.
Imaš li osjećaj da su se generacije u Srbiji, ali i na Balkanu općenito, naučile živjeti bez osjećaja stabilnosti – i kako se to odražava na odnose među ljudima?
Bilo je tako, a sada im se u tome nažalost pridružuju vršnjaci i vršnjakinje iz cijelog svijeta, budući da je opća slika vrlo uznemirujuća. Naši su ljudi donedavno imali onaj moment: „pa, ako potpuno izgorim, jednostavno ću spakirati kofere i otići odavde”; sada bi bilo mnogo teže pokazati prstom na karti mjesto gdje ljepša budućnost zvuči iole zajamčeno. Aktualna geopolitika na stranu, brzina života već je i prije stvorila taj problem, neka frenetična dinamika ušla je u ljude… uvijek se sjetim jedne kolumne mog pokojnog prijatelja, pisca Davida Albaharija: bila je o tome da moramo vratiti nedjelju kao dan za predah. Što bi u prijevodu na sadašnjost bio analogni dan. I stvarno, zaslužuje pjesmu tema o ljudima koji jednostavno ne mogu suzdržati svoju genijalnost do ponedjeljka, nego ti je moraju priopćiti u nedjelju. Ponovno bih uveo fiksni telefon samo zato da me oni ne nađu na mobitel u nedjelju, ne vrijedi što se ne javiš, vidiš poziv na ekranu i iznerviraš se.
Mnogi su ljudi otišli s Balkana. Što za tebe osobno znači ostati – odluka, inercija ili osjećaj odgovornosti?
Odluka, odgovornost – i inat. S obzirom na ove prilike u Srbiji, odlazak bi nosio osjećaj da smo poraženi, i taj bi osjećaj bio istinit. Zlo protiv kojeg smo ustali otjeralo je doslovno svakoga tko je otišao, minus neki mali statistički postotak drugih razloga. I sada se u zraku osjeća da je ovo nekako posljednji vlak, posljednja linija obračuna s višedesetljetnim problemom; ako ne uspijemo, život će postati doslovno nemoguć, i to trajno, jer će zemlja postati nešto poput Bjelorusije, zagledana u Sjevernu Koreju kao krajnji ideal. No, ljudi su baš zato odlučniji nego ikada prije u želji da do toga ne dođe. Borba je mučna, ali budući da znamo koliki je ulog, nema nazad.
Tvoje pjesme ne nude laka rješenja, ali često ostavljaju prostor za nadu. Misliš li da je danas nada subverzivnija od bijesa?
Ne znam, nada je tako topla riječ, a u suštini ima nečega tužnog u njoj: otprilike, ne mogu više ništa učiniti, pa evo sjedim i nadam se da će se svemir smilovati. Nije da ovime branim bijes, on je pak slijepa uništiteljska sila čak i kada je onaj pravednički. Nekako, kao da je nada pasivna nemoć, a bijes aktivna. A opet, svi ponekad zapadnemo u oboje. Kroz moje pjesme zna itekako protutnjati bijes, ali gledam da uvijek izađe na poantu i razum; nadu se trudim predstaviti kao silu koja tjera na akciju, a ne na prekrižene ruke i čekanje.
Kod nove knjige korice su radili studenti. Koliko ti je važno otvarati prostor mlađim autorima i drugačijim perspektivama?
Tako je: osim originalne korice sjajnog Ivice Stevanovića (koji je oslikao i naslovnice za prethodne tri knjige „Malterega” u ovom izdanju kuće Veseli četvrtak), na tržištu je još deset različitih korica koje su napravili ti mladi ljudi – pa svaki čitatelj i čitateljica mogu u knjižarama odabrati knjigu u „ruhu” koje im se najviše sviđa. Kao što sam i u drugim intervjuima spomenuo, super mi je davati priliku novim ljudima – ali još mi je draže što su za to dobili honorar, jer se potpuno ukorijenio naopak trend da mladi trebaju volontirati, otprilike sve dok ne ostare, te da im to još treba biti „čast”. Kao da im neće biti čast ako im se uz to i plati za obavljeni posao. Ovo je naš mali doprinos da se ta praksa promijeni.
Zagrebačka publika prati te godinama. Osjećaš li razliku u energiji i načinu slušanja u odnosu na ranije dolaske?
Pa, kao i drugdje, sada je to generacijski vrlo šareno, što nas silno raduje. Lijepa je pojava kada autori i publika stasavaju zajedno, kada se prate u tom smislu – mi s bine vidimo i naše vršnjake, i starije, ali ima i dosta mladih koji tek otkrivaju našu glazbu. Dobro ta slika izgleda, dobro je trajati, nitko se na početku nije nadao da će njegov rad tijekom više od dva desetljeća uspjeti održati interes. Beskrajno smo zahvalni publici na tome.
I za kraj, vrlo konkretno: što spremaš za publiku u Vintageu – postoji li nešto što će ovaj zagrebački koncert učiniti posebnim?
Spomenuli smo već taj „vremeplov” – bit će sa svih albuma po nešto i ići ćemo kronološkim redom od prvog do šestog – ali prava poslastica za publiku, a jednako toliko zadovoljstvo za nas, jest to što nam se na bini pridružuju naši prijatelji Edo Maajka i Remi iz Elementala. To stvarno odavno nismo napravili, provjerit ćemo sada kako su pjesme ostarjele… jer mi nismo nimalo, naravno (smijeh).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....