Jedan od najvećih glazbenika bivše Jugoslavije Vlada Divljan preminuo je jučer u 56. godini u Beču posle teške bolesti.
Muzika.hr donosi Vladina promišljanja o životu, glazbi, Novom valu, obitelji koje je iznio u intervjuu.
O Idolima
- Naš prvi, nezavisni singl "Retko te viđam s devojkama"/"Pomoć, pomoć" trebalo je da bude objavljen kao poklon singl u časopisu "Vidici" u svibnju 1980., no kako je Tito tad umro, zbog opće žalosti je to prebačeno za nekoliko mjeseci kasnije. Taj nam je singl otvorio vrata – Bregović se ponudio da nam bude producent, te nam je na neki način otvorio vrata Jugotona.
No, sve zajedno se to može promatrati i kao koincidencija. Da Enco Lesić nije otvorio prvi privatni studio u Beogradu, "Druga maca", teško da bismo sve to ikada snimili, a i ako bismo snimili, teško da bismo s time izašli iz službenih, državnih studija koji su u to doba bili jedini. Mi smo bili zabranjeni na Radiju Beograd, ali nismo na Televiziji Beograd, koja je bila ista kuća, i polako je kretala šizofrenija u tom pogledu što se smije, a što ne, pa su slobodoumniji urednici mogli nešto "provući".
I tko zna, da smo "Maljčike", otvoreno ironične u odnosu na politički sustav, napravili samo dve godine ranije, moguće da bismo bili izbačeni s fakulteta, jer takve šale nisu bile popularne u to doba.
Osim što ste bili ironični, u nekim drugim pjesmama ste imali romantičnu crtu. Kako ste to razvijali?
Nisam ništo posebno razvijao, trudio sam se da budem ono što jesam, a da usput nešto o sebi i ljudima oko sebe i naučim. Za neke pjesme, kao što je "Nebeska tema" se može reći da su romantične, ali je npr. "Malena" jedna vrlo neromantična pjesma u tradicionalnom smislu, puna eksplicitnih izraza i želja, ali je čak i kod žena uglavnom prihvaćena kao romantična. A možda se i varam…
O Novom valu
Drago mi je što sam bio dio svega toga, što sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, tako bar svi kažu. To je sve vjerojatno imalo veze i s nekim krupnijim društvenim događanjima, raspadom jednog sistema koji se tada lagano počeo urušavati, što je za rezultat imalo popuštanje cenzure i, što je naročito važno, autocenzure kod mnogih. Takođe, ne smemo zaboraviti ni Novi val kao svjetski pokret koji nas je sve inspirirao i pokrenuo.
Kad je riječ o Idolima, rekao bih da sam više sretan nego nostalgičan što sam bio dio svega toga jer se imam čega sjećati, ne zbog toga što sam veliki, nego zato što to što sam radio tada i danas ima nekog smisla. Bili smo dovoljno mladi da imamo tu luđačku energiju i nismo previše razmišljali o posljedicama nekih stvari, a opet dovoljno odrasli da materijaliziramo ideje i napravimo te pjesme.
Odolijevao sam porocima. Mislim da je to najviše do čovjeka, ali pored sreće važno je i u kakvoj obitelji i okruženju sazrijevaš. Nisam ni ja svetac, daleko od toga, ali nikada nisam istinski tražio tu zamenu stvarnosti. Zato je važno biti u kontaktu sa samim sobom.
O razlozima raspada benda
"Idoli" su prestali postojati 1984. godine, a Vlada Divljan je to objasnio ovako:
Zagreb, 050414.Tvornica kulture.Vlada Divljan i Ljetno kino odrzali su veceras tradicionalni, drugi po redu proljetni koncert.Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
- S jedne strane - raspali smo se zbog zamora materijala. S druge, još važnije - zbog prestanka prijateljstva. Ta naša, u početku tako inspirativna, međusobna različitost i činjenica da su neki od nas glazbenici, a neki nisu, počela nas je gušiti i sve više su izlazili na površinu različiti motivi i pogledi na svijet koje smo u međuvremenu oformili.
O životu izvan Jugoslavije
Vlada je šest godina živio u Australiji, a potom i u Austriji.
- Završio sam tamo slučajno, budući da sam otišao na mjesec dana, a ostao šest godina. Jedan od razloga što sam ostao je svakako i rat koji je kod nas počinjao, ali svakako ne i jedini, budući da sam na put krenuo iz romantičnih razloga. Uglavnom sam radio muziku za kratke i dokumentarne filmove. Poslednjih godinu i po dana sam studirao, točnije specijalizirao sam dizajn zvuka na Australijskoj filmskoj akademiji (AFTRS) i moram se pohvaliti da sam za rad na jednom kratkom filmu dobio glavnu nagradu tzv. "Ampeg audio exelence award", a za drugi sam bio nominiran za "AFI award", australsku verziju Oskara. To su mi ujedno i jedine nagrade za profesionalni rad koje sam dobio u životu.
O životu u Beču
- Prednosti života u Beču su pre svega estetsko-organizacijskog tipa: to je izuzetno lijep i dobro organiziran grad, veoma prijatan za obiteljski život. Takođe, lijepo je biti potpuno anoniman, što omogućava da živite neki normalan život, da iskoračite sa scene i iz svoje "medijske projekcije". Ono što trpi i što bi u Beogradu bilo bolje jeste rad na novim pjesmama, u Beču sam više u "instrumentalnom" okruženju. Zato u posljednje vreme sve više radim na pola puta između Beča i Beograda, u Zagrebu. Srećom, Beč je dovoljno blizu da mogu održati redovni kontakt s Beogradom.
O obitelji
Vlada Divljan iza sebe je ostavio suprugu i dva sina, Stefana i Pavla.
Kako vi danas odgajate svoje sinove koji su u tinejdžerskoj dobi?
- Da se ne tuku! Ne pokušavam da napravim repliku sebe, već da ih naučim inicijalnom poštenju, da ne budu snobovi već da uvažavaju druge i vole ih ako mogu, kao i da budu dovoljno intuitivni da mogu anticipirati sumnjive ljude koji ih žele iskoristiti.
Da li je supruga Dina zadužena za autoritet?
- Da, malo je stroža od mene, a ja im dosta puštam dok ne pobjesnim, pošto imam taj temperament Bika. Ni moj otac nije bio previše autoritativan, niti me je maltretirao u bilo kom pogledu i vrlo sam mu zahvalan na tome. Ne volim da me zovu po imenu, tu sam tradicionalan, ali samo u tome... Imamo mnogo prijatelja različite seksualne orijentacije koji dolaze kod nas u kuću jer želimo od djece napraviti otvorene i liberalne ljude, kakvi mislimo da smo mi sami.
Kako oni gledaju na vašu karijeru i jesu li svj esni da imaju popularnog tatu?
- Malo me zafrkavaju, ali vidim kako im se smiješi brk kada čuju moje pesme ili gledaju spotove. Drago mi je što nisu opterećeni nekom mojom veličinom i ne moraju se previše baviti time što im je tata.