Treći dan Szigeta prošao je u tragu pogane šumske kraljice i njezinih vila, škotskog kantautora koji boluje od Touretteova sindroma i gustog oblaka prašine koji se nad budimpeštanskom adom dizao čim bi netko jače zakoračio. Već na ulazu bilo je jasno da će se ovoga puta, osim vode, rasporeda i strpljenja, morati čuvati i pluća.
Prašina je bila u službi fine patine na tenisicama zbog koje ćemo svi kasnije izgledati kao da smo se vratili s arheološkog iskapanja, a ne s koncerta. Bila je vidljiva u zraku. Ljudi su preko lica navlačili marame, neki su nosili kirurške maske, a ponegdje su se mogle vidjeti i N95 maske, relikt pandemije.
Ako je prvi dan pokazao kako se pop-kultura danas vrti oko algoritama TikToka, a drugi koliko jedan veliki bend može povući cijeli festivalski dan, treći je bio teatralniji, teži za pluća i pomalo filmski. S jedne strane Lewis Capaldi, čovjek koji od slomljenog srca radi zajedničko pjevanje za desetke tisuća ljudi. S druge Florence Welch, bosa, crvena, dramatična, okružena bijelim odanicama, harfama i publikom koja je spremno pristala na ritual. A prije njih svih, nastup makrohanga.
Mađarski jazz za metalce ništa drugo nego niskofrekvencijska buka
Na samom ulazu zapljusnula me nesnosna buka mađarskog trija makrohang. Oni si, koliko se može iščitati iz njihova opisa i lokalnog ugleda, vole tepati da rade “jazz za metalce”. Možda. Ono što su u tom trenutku predstavili meni je samo zvučalo kao buka.
Djeca nam zvog ove senzacije odlaze u Budimpeštu. Zašto ih još nema u Hrvatskoj?
Riječ je o budimpeštanskoj grupi koja je nastajala, nestajala, vraćala se i na čiji se debitantski album čekalo više od desetljeća. Publike nije nedostajalo, a reakcije domaćih posjetitelja govorile su da makrohang kod njih ima status koji se ne mora iznova objašnjavati. No, oprostit ćete mi na grubosti: nakon onoga što sam čuo, prva misao mi je bila kako se na taj album moglo čekati još jedno desetljeće.
Možda je riječ o mikrolokalnom zeitgeistu koji sam promašio jer ne govorim jezik, ne poznajem scenu i nisam ušao u pravi kod. Možda je njihova privlačnost baš u tome što stoje između jazz-improvizacije, noisea, metala i nekog mađarskog unutarnjeg živca koji se izvana teško čita. Ali ako je to jazz za metalce, onda je barem za one metalce koji su odlučili da im je melodija postala građanski kompromis.
Lewis Capaldi najbolji je pjevač među komičarima i najbolji komičar među pjevačima
Prvi veliki trenutak večeri pripao je Capaldiju. Škotski kantautor vratio se na pozornice nakon pauze uzrokovane psihofizičkim problemima. Njegov nastup na Glastonburyju 2023. obilježio je trenutak u kojem se Capaldi mučio s glasom, tikovima i Touretteovim sindromom, a masa mu je pomagala dovršiti pjesme. Nakon toga povukao se kako bi se posvetio zdravlju.
Povratak koncertima mu zato nosi veću težinu nego što bi to samo jedan u nizu festivalskih nastupa ikad nosio. Kod Capaldija nije riječ samo o tome hoće li pogoditi note i hoće li “Someone You Loved” zvučati dovoljno veliko. Riječ je o tome kako čovjek koji je javno puknuo, ili barem javno pokazao koliko je blizu pucanja, ponovno stane pred desetke tisuća ljudi i ne pokuša glumiti da se ništa nije dogodilo, dapače, o tome usred nastupa javno govori.
Na Szigetu je djelovao upravo tako: ranjivo, depresivno, humoristično i prije svega autentično. Capaldi izvodi mahom pjesme o slomljenom srcu, gubitku i emocionalnom raspadu, ali između njih govori kao čovjek koji bi vlastitu sprovodnu povorku vjerojatno komentirao dovoljno smiješno da se netko u prvom redu nasmije.
Njegov britki, samoponižavajući humor lako se prilagođava publici. Na Szigetu ga je prilagodio bungee skakaonici na koju glavna pozornica ima otvoren pogled. Nekoliko puta se usred nastupa osvrnuo na ljude koji skaču, a između pjesama pozvao publiku da zajedno bodri jednog skakača prije nego što se bacio.
Nekom drugome bi to razbilo atmosferu, no ne i Capaldiju. Njegovi koncerti ionako stalno osciliraju između srcobolje i stand-upa čovjeka koji zna da je patos najlakše preživjeti ako mu se prvi naruga.
Ta autentičnost omogućava mu da humor prenese na potištene, depresiju na euforične, a osjećaj slomljenog srca na one koji su sretno zaljubljeni i one koji trenutno prolaze kroz istu emotivnu drobilicu kao simpatični Škot. Od dvanaest pjesama u setu, jedanaest ih se moglo vezati uz slomljeno srce. Moglo bi se, ako smo zlobni ili dovoljno precizni, reći i svih dvanaest, jer i pjesma o vlastitoj smrti kod Capaldija zvuči kao nastavak iste rane drugim sredstvom.
Škotski bariton unatoč bolesti nikad nije zvučao bolje
Capaldijeve balade svoju snagu duguju njegovu glasu, dubokom, hrapavom baritonu koji i najjednostavniji refren može pretvoriti u nešto veće od radijskog singla. No jednako su važne melodije i aranžmani koje s njim nosi bend koji ga prati od ranih dana, iz vremena kada je na scenu doslovno izašao iz svoje sobe i internetskih snimki, a ne iz laboratorija velike pop-tvornice.
“Before You Go”, “Hold Me While You Wait” i “Someone You Loved” imaju nešto od filmskih pjevnih numera. Filmskom dojmu pridonijela je i kamera koja ga je na glavnom ekranu često hvatala s leđa, u glatkom prikazu od 60 sličica u sekundi. Ta neobično hiperrealna slika istodobno je pokazivala njegove trzaje ramenom i štucanja, dok je ispred njega pjevala grlata publika koja je preplavila livadu.
Capaldijeva ranjivost nije samo marketinški sloj, nego doslovno dio tijela s kojim nastupa. Zato njegov koncert nije bio samo niz depresivnih balada. Bio je pokazatelj koliko publika zna prepoznati izvođača koji ne skriva pukotine. I koliko mu ih, kada treba, pomaže nositi.
Florence Welch kao pogana kraljica šume
Drugi veliki headliner večeri bilo je festivalsko plemstvo. Welch i njezin bend Florence + The Machine na Sziget su došli s nečim što se ne može svesti samo na dobar set pjesama.
Florence je na pozornicu izašla bosa, odjevena u crveno, kao da je došla iz šume, ali one iz bajki u kojima ne treba vjerovati nikome tko vam ponudi jabuku, neovisno bio to Granny Smith ili Zlatni delišes. Uz nju je bio bend u kojem su harfe jedan od nosivih elemenata zvuka. Harfist Tom Monger tijekom koncerta izvodio je male fantazije prstima i gudalom, a vrhunac toga stigao je u “Spectrumu”, kada je upravo taj sjajni, gotovo nadzemaljski sloj zvuka nosio cijelu izvedbu.
Florence + The Machine oduvijek su bili bend koji poznaje klasično kazalište i imaju dar za teatralnost. Njezin smisao za pokret, za podizanje ruke u pravom trenutku, za zaustavljanje pogleda, za izgovaranje vlastitih stihova kao da nisu napisani nego prizvani, i dalje je izniman. Kod nje teatralnost ne izgleda kao koreografija koja se naučila, nego kao stanje u kojem se nalazi (iako je cijeli nastup dobro utreniran spektakl).
Posebno se to čulo u “Howl”, gdje je vokalne melodije rastezala, lomila i improvizirala s onim svojim prepoznatljivim ululacijama između pjevanja, zavijanja i ritualnog dozivanja. To nije vokal koji se svima mora svidjeti. Ponekad stvarno zvuči kao da bi ga netko zloban opisao kao najglamuroznije meketanje na festivalskoj pozornici. Ali u njezinu slučaju to radi, jer je cijeli nastup postavljen kao obred, a ne kao uredno otpjevani pop-koncert.
Vile, odanice i ritual koji nisam spreman podržati
Osim benda, Florence prate i plesačice odjevene u bijelo. One izgledaju kao njezine vile, odanice ili šumska pratnja, ovisno o tome koliko ste u tom trenutku spremni ući u poganski spiritualizam koji nastup obilno nudi. Florence je publiku više puta pozivala na rituale, a koncert je u tim trenucima najviše podsjećao na susret velikog indie koncerta i ljetne mise za ljude koji vjeruju u šumu i Mjesec.
U tom dojmu nije sudjelovala samo pozornica. Velik broj djevojaka u publici nosio je cvjetne vijence u kosi, pa je dio livade povremeno izgledao kao festivalski prihvatljivija verzija Midsommara: manje horor, više Instagram, ali s istim osjećajem da bi refren svakog časa mogao prerasti u ritual.
Najsporniji ritual bio mi je onaj žrtvovanja. Florence je pozvala one koji se žele žrtvovati bogovima iznad da se popnu na ramena osobe pored sebe. Lijepo za one koji se popnu, jer odjednom vide pozornicu, osjećaju se bliže Florence i možda bliže entitetu kojem su se te večeri odlučili predati. Manje lijepo za sve iza njih, koji su umjesto koncerta dobili nečija leđa, kosu, lakat i iznenadni zadatak da u tišini zazivaju pomoć istih tih bogova, ali iz bitno praktičnijih razloga.
To ne mogu podržati. Neka žrtvovanje ostane simbolično, a vidno polje zajedničko.
Drugi, znatno bolji ritual dogodio se na samom kraju, tijekom “Dog Days Are Over”. Na polovici pjesme Florence je pozvala publiku da makne mobitele i prestane snimati. I dogodilo se malo festivalsko čudo: ljudi su poslušali. Ruke koje su do tada držale ekrane odjednom su bile slobodne, podignute u zrak, a masa je u posljednjim ponavljanjima refrena skakala i urlala “dog days are over” oponašajući Florencinu kadencu.
To mogu podržati. I podržavam.
U tom završetku bilo je nešto što veliki festivali sve rjeđe uspijevaju napraviti. Nije to bila zabrana mobitela, nije bilo dociranja publici i nije izgledalo kao lekcija iz “pravog doživljavanja glazbe”. Florence je to izvela kao dio obreda koji je već gradila cijeli koncert. Ako već prizivamo šumu, bogove, vile i žrtve, onda barem na tri minute možemo žrtvovati snimku za Instagram.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....