Keith Flint (1969. - 2019.) u sastavu The Prodigy imao je uvelike sličnu ulogu kao i Bez u Happy Mondaysima.
Prvo pjevač, a tek potom vokalist, no gotovo da je jednako nemoguće zamisliti The Prodigy bez Flinta kao i Happy Mondays, a da uz njih na pozornici nije Bez. U autorskom Flint, kao i Bez za Happy Mondays, nije bio esencijalan, čak je bio i prilično nevažan, no ludilo kojim je isijavao na pozornici, kao i sumanuta pojava u videospotovima, učinila ga je zaštitnim znakom The Prodigyja.
Gotovo kao i glazba tog benda na koju je plesao i izvodio svoje ludorije. Čak i više od toga jer Keith je za scenu elektronske glazbe, odnosno za techno i rave postao simbolom kakvog je za punk tijekom još bitno kraćeg života i karijere predstavljao Sid Vicious iz Sex Pistolsa. I dobar dio svoje pojavnosti preuzeo je od Viciousa, kao i scenskog ponašanja od Beza, čineći time The Prodigy u elektronskoj glazbi onim što su Sex Pistols predstavljali u punku. Vlastitim glavama rušili su zidove, probijali barijere i ukidali granice te stvarali ono što je prije njih bilo nemoguće i nezamislivo. Ukratko, bili su najveći i najbučniji pankeri techna i ravea.
Golema energija
Zahvaljujući DJ-evskim i producentskim majstorijama maštovitog Liama Howletta, vokalima Maxima Realityja koji je u njihov techno, big beat, rave, drum’n’bass, hardcore i breakbeat unio iskustva reggae i dub glazbe, ali i Flintovoj pojavnosti. A ta potječe od Sida Viciousa i njegova izgleda i ponašanja kojima je u drugoj polovini 70-ih sablažnjavao javnost Velike Britanije i civilizacijskog zapadnog kruga. Ipak, ono čime me Flint impresionirao bila je energija kojom je katalizirao postanak i opstanak The Prodigyja. Davno sam se zapitao koliko će izdržati, a da mu ne stane srce. Nažalost, nije dočekao ni pedeseti rođendan, no s obzirom na njegov životni stil, to je poput dobi od sto i pedeset godina za prosječnog čovjeka jer živio je dvjesto na sat, pogotovo kad je jurcao po pozornici, ali i brže od toga kad je jahao na trkaćim motociklima. Iako ne znam na čemu je zapravo bio, činio mi se poput hodajućeg koktela amfetamina, ekstazija, votke, piva i kokaina, ali i mahnitosti od koje je elektronska glazba odustala da bi se pretvorila u bljutave house i EDM glazbene koktelčiće za šminkerske tulume, bedastije klince i turističke festivale s nekoliko desetina tona svjetlosnih efekata i tek pokojim gramom muzičke suštine.
Tome se ipak nisu priklonili The Prodigy čija su prva tri albuma s višemilijunskom nakladom - “Experience” (1992.), “Music For The Listed Generation” (1994.) i “The Fat Of The Land” (1997.) - nezaobilazna djela iz devedesetih, čiju je snagu, bučnost, energičnost, abrazivnost i manijakalnost nadmašilo malo što iz elektronske glazbe toga i kasnijih vremena. Genijalni i cjeloviti albumi, a to je u elektronskoj glazbi posljednjih četvrt stoljeća bolno rijetko. OK, iz njihova glazbenog pa i geografskog susjedstva, a u kontekstu sličnog poimanja elektronike, treba spomenuti još i The Chemical Brothers, Fatboy Slim, Aphex Twin, Underworld, Orbital i Meat Beat Manifesto, no The Prodigy su bili i ostali udarna igla techna/ravea 90-ih. Sudar kombija hitne i kamiona vatrogasaca s vlakom punim metalnog otpada, drvenih trupaca i staklenih stijena pokraj zatvorene čeličane ili pilane iz koje trešte punk, rap i dub čini mi se doličnim opisom onoga što su tijekom 90-ih činili The Prodigy.
Zvučni teror
Oni su bili “zvučni teroristi” elektronske glazbe 90-ih, gotovo kao Einstürzende Neubauten u Berlinu ranih 80-ih i unutar industrial-rocka, a s kojima, kao i s njujorškim synth-punk duom Suicide iz kasnih 70-ih, dijele pokoju sličnost. To su ostali do danas, čak i ako su im kasniji albumi, poput sjajno naslovljenih “Always Outnumbered, Never Outgunned”, “Invaders Must Die”, “The Day Is My Enemy” i “No Tourists” uglavnom predstavljali samo derivate prva tri. Ipak, nisu bili bitno manje žestoki, dosegnuli su respektabilne naklade i održali The Prodigy na sceni kao uzbudljiv live act žestoke elektronske glazbe. Niska Top 20 singlova koje od 1991. do 1997. godine čine “Charly”, “Everybody In The Place”, “Fire/Jericho”, “Out of Space”, “Wind It Up”, “One Love”, “No Good (Start The Dance)”, “Voodoo People”, “Poison”, “Firestarter”, “Breathe” i “Smack My Bitch Up” sugerira da popularnost, avangardnost i žestina mogu ići ruku pod ruku.
U svom ludilu tu je genijalnost Flint tko zna koliko puta i scenski uprizorio. Dok ga nisu pronašli mrtvog u stanu. Policija kaže da smrt nije sumnjiva, a bend da se ubio. Mnogo je sumnjivije to koliko je dugo poživio. S obzirom što je sve preživio. I otplesao. Nema sportaša koji bi izdržao takav tempo.