U ova siva vremena, kad sve više nastojimo vjerovati u bajke kao ideju boljeg života, Rijeka i Varaždin se oglašavaju predblagdanskom produkcijom opere za cijelu obitelj - bajkovitom igrom u tri slike "Ivica i Marica" njemačkog skladatelja Engelberta Humperdincka. Od blagdana Svetoga Nikole do prošle subote novo se uprizorenje, pod vodstvom ravnatelja riječke Opere, njemačkog maestra Valentina Egela, moglo u nekoliko večeri vidjeti na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Na njemačkom govornom području naslov je uobičajena kazališna ponuda predblagdanskih dana, poput baleta "Orašar". Podloga svega su narodne bajke za djecu kojima se veličaju vječne vrijednosti - dobrota, hrabrost, vrijednost i obitelj, a dodana potreba novijeg doba su odgoj i razvoj publike svih naraštaja.
Na našoj opernoj opernoj sceni kronično nedostaje ozbiljnih cjelovečernjih predstava koje bi to ispunile u redovnom repertoaru nacionalnih kuća, poput Mozartove Čarobne frule ili Rossinijeva Seviljskog brijača u Zagrebu.
Zato je ovaj potez riječke intendantice Dubravke Vrgoč pozitivno odjeknuo u sličnom promišljanju varaždinske intendantice Senke Bulić, koja ovoga tjedna preuzima "lopticu" te u nešto "komornijoj" inačici, od 18. prosinca nadalje, uprizoruje istu predstavu u HNK Varaždin, u nekoliko izvedbi do Božića. U riječkoj je verziji djelo zaživjelo u izvornom obliku kao velika opera, s više od pedeset glazbenika i raskošnom scenografijom kakvu omogućuje ova najšira kazališna scena u zemlji, dok će se u Varaždinu, pod vodstvom maestra Matije Fortune, uprizoriti komornija verzija. Maestro Egel je kao Nijemac odrastao na tom djelu, pa je nakon Straussove "Elektre" i Wagnerovih "Tristana i Izolde" želio i ovime utaboriti germanski repertoar u većinski talijaniziranu riječku opernu tradiciju. Kao čuvar te nove riječke njemačke tradicije, i sam je studirao u Weimaru, gradu gdje je s velikim uspjehom 1893. praizvedena "Ivica i Marica" pod dirigentskim vodstvom velikog dirigentskog maga onoga doba u Njemačkoj, dirigenta i skladatelja Richarda Straussa.
Operni prvijenac
Humperdincku je to operni prvijenac pisan u duhu wagnerijanske glazbe koju je upio radeći kao Wagnerov asistent na praizvedbi njegove glazbene drame "Parsifal", pa se u podnaslovu opere-bajke ironično referira na Wagnerov "svečani posvetni prikaz" svojim "svečanim prikazom za dječju sobu". Njegova sestra Adelheid Wette libreto temelji na poznatoj bajci braće Grimm i slaže inačicu s mnogim elementima surove stvarnosti u doba kada je Europa bila iscrpljena tridesetgodišnjim ratom. Kad govorimo o ratovima, upravo će prva generacija djece odgojena na ovoj operi kasnije ginuti u rovovima i logorima Prvog i Drugog svjetskog rata. Za sve životne bitke treba imati zbjeg, štit i okrilje sigurnosti, što je najčešće područje sna i podsvjesnog iz kojih se želimo probuditi u stvarnosti ljepšoj od one na početku. Baš kao i što se djevojčica Klara na kraju "Orašara" budi iz sna i postaje netko drugi, tako i u režiji Friederike Blum, uz njezinu dramaturginju Katharinu Dudu, scenografkinju Annu Schöttl i kostimografkinju Katarinu Ravlić (Minhenčanka hrvatskih korijena), priča o Ivici i Marici se tumači kao san i služi kao metafora odrastanja. Uoči predstave maestro Egel nas upozorava da ljepotu glazbe potražimo u orkestru kojemu autorski tim daje važnu ulogu komentatora radnje (s pojedinim lajtmotivima), da ne budemo razočarani ako se na sceni ništa odmah ne dogodi, kako je to običaj u klasičnim opernim uvertirama i interludijima.
Glazba je to stilski doista na pola puta između Mozarta i Wagnera, s jedne strane, skladno, klasično i čisto, s druge romantičarski kromantično, dramatično i energično, u autentičnom Humperdinckovom stilu koji repertoarno možemo vezati samo uz ovaj naslov, jer su druge opere istog skladatelja (njih čak 6!) do danas pale u zaborav. Posebno za ovu riječku, a uskoro i varaždinsku izvedbu, libreto je prepjevao germanist, orguljaš i pjevač Hrvoje Banaj, pronašavši stihove u rimi i ritmu u skladu s izvornikom, a hrvatski je jezik i izgovor za ovu prigodu izvrsno svladala austrijska mezzosopranistica na angažmanu u Rijeci, Michaela Selinger u ulozi Ivice, a uz njezin se anđeoski glas skladno uklopio i kristalni sopran Anamarije Knego u ulozi Marice. Sopranistice su i vilenjački likovi Pjesuljka i Rosuljka (Morana Pleše Petruševski i Karla Mazzarolli), dok je kontrastno tamni glas mezzosopranistice Sofije Cingule ocrtao frustriranu majku, a razigrani bariton Roberta Kolara utjelovio alkoholu sklonog metlovežu, oca Petera. Pomak od originala čini odabir lirskog tenora za ulogu Vještice, što je tonski u registru za oktavu niže jer je originalno uloga namijenjena mezzosopranu, ali "Vještac" kao Edward Škaroruki pridaje priči komični moment i približava predstavu starijoj djeci, tinejdžerima, upravo onoj generaciji koja najviše izmiče željama roditelja, djedova i baka za odlaskom na operu. Visokim tenorom i uvjerljivom glumom sjajno se u priču uklopio tenor Marko Fortunato, čijem se kobnom završetku u kućici od slatkiša - pećnici - glasno raduju oni najmanji u publici. Poveznicu s riječkim obiteljima, susjedima, prijateljima, te dodatno iskustvo scene djeci pruža angažman 19 polaznika Kreativno-edukativnog centra "Glazbeni vrtuljak" i Dječjeg zbora "Toreta" u ulogama anđelčića i vila u šumskom prizoru.
Možda tek retrogradno, u povratku djece kući, uočavamo da je sve što smo vidjeli samo san, jer je kućica od slatkiša - pećnica - zapravo cijelo vrijeme visjela na zidu kuhinje kao crtež koji potpisuje Marica; lutkica u ptičjoj krletci s grančicama na polici bila je predložak za kavez s Ivicom, dok preko kuhinjskog zida retrogradno prepoznajemo sjenu uvijek prisutnog "Vještca".
Ili je možda baš san ovo drugo. Kako bilo, ova će predstava ublažiti sve naše strahove i traume, bez obzira na dobnu skupinu kojoj pripadamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....