U Ljubljani su zvučali kao da motornim pilama u klaonici režu juneće polovice. Sad dolaze u Zagreb

Umjetna inteligencija me uvjerava da se koncert američke proto-punk grupe The Lazy Cowgirls u ljubljanskom klubu K4 dogodio u proljeće 2000. godine, ali to nije točno jer se zbio u travnju 1998. Točan datum zapravo i nije bitan jer suštinski ne mijenja sjećanje da je taj nastup The Lazy Cowgirlsa jedan od najboljih klupskih koncerata kojima sam ikada prisustvovao. Uz to, u kolekciji CD i LP ploča imam i njihove albume “Tapping The Source”, “Radio Cowgirls”, “Ragged Soul”, “A Little Sex And Death”, “Rank Outsider”, objavljene za meni drage diskografske kuće BOMP!, Sympathy For The Records Industry koja je objavila prva tri albuma The White Stripesa i Crypt Records. S osnivačima tih diskografskih kuća bio sam i u kontaktu jer sam s njima dijelio sličan glazbeni ukus i istu diskografsku strast za objavljivanjem bendova koje smo obožavali bez obzira što nije bilo izgledno da ćemo na tom “poduzetničkom” pothvatu ostvariti veću zaradu.

Zato sam Long Gone Johnu i poslao LP “Razdor” Majki, ne očekujući, naravno, da će ga objaviti za Sympathy For The Record Industry jer ipak je posrijedi bio rock’n’roll album na hrvatskom jeziku. I premda progresija akorda nije ista, oduvijek mi je prvi dio “I’m Bound To Pack It Up” (2000, album “De Stijl”) The White Stripesa nalikovao prvom dijelu “Mršavog psa” Majki (1993, album “Razdor”) zbog čega sam uvjeren da je Long Gone John, koji je objavio prva tri albuma The White Stripesa, na gramofonu Jacku Whiteu zavrtio taj album Majki. Svjestan sam da mislite da sam poludio, ali poslušajte te dvije pjesme, a dozvolite i da mašta čini svoje.

Ono što pak nisam izmaštao, a što može potvrditi svatko tko bolje poznaje punk-rock, jest da su The Lazy Cowgirls (1983-2004) bili jedan od najboljih bendova tog žanra koji je u Los Angelesu pomiješao sve najvažnije sastojke američkih (proto) punk bendova poput Ramonesa, Dictatorsa, Dead Boysa, The Stoogesa i New York Dollsa, australskih Saintsa i engleskih The Damned. Glazbeno je to blisko, ali grlo Pata Todda i njegov gard, nalik nadrkanom Dannyju DeVitu ili starijim glumcima poput Jamesa Cagneya i Edwarda G. Robinsona - niski rastom, tankih živaca, zajebani i nervozni na orozu revolvera - činili su The Lazy Cowgirlse instantno prepoznatljivima i nezaboravnima. Imao sam osjećaj da će Pat Todd u ljubljanskom K4 polomiti sve kosti koliko se odbijao od zidova uokolo pozornice tog kluba dok su njegovi frendovi prašili punk-rock koji je zvučao kao da motornim pilama u klaonici režu juneće polovice i utovaruju ih u Mackove kamione.

Nisam juneće polovice spomenuo bez veze, jer malo nakon razlaza tog sastava Pat Todd pokreće sastav The Rankoutsiders koji predvodi svojim imenom. Nije se mnogo toga promijenilo, no Pat Todd & The Rankoutsiders, čije naslovnice albuma često podsjećaju na plakate noir krimića, su i cow-punk i blues-punk bend. I na novom, osmom albumu “I’ll Dream Alone” (2026) zvuče kao da je netko stalio Ramonese, The Heartbreakerse (Johnnyja Thundersa), New York Dollse, Rolling Stonese, Hanka Williamsa, Chucka Berryja, Muddyja Watersa i pub-rokere poput Grahama Parkera.

Pat Todd i na albumima Rankoutsidersa poput “14th & Nowhere...”, “Blood & Treasure”, “The Past Came Callin’”, “Keepin’ Chaos At Bay” i “Sons Of The City Ditch” pjeva jednakom energijom, izderanog glasa i pravovjerne duše. Uz to, Pat je skroman, ali zapravo veliki pjesnik pjesama o sjebanim likovima koji bježe iz malog mjesta u veliki grad ne bi li ostvarili svoje snove koje neuspješno ganjaju do smrti. U biti, Pat je baš takav lik. Energičan je frontmen i zna sve o punk-rocku i onome iz čega je nastao, ali kad si nizak i proćelav, teško ćeš postati popularan. Siguran sam da ćemo se u Hard Place dobro zabaviti, a vjerojatno i skužiti jer obojica smo, svatko na svoj način, “rankoutsiders” odnosno “potpuni autsajderi”. Predgrupa su zagrebački garažni pankeri Erotic Biljan & His Heretics i to je double-bill koji poklonici pravog punk-rocka ne bi smjeli propustiti.