Hrvatska je, tako se dogodilo, prva zemlja koja je "Dnevnik Adriana Molea" uvrstila u školsku lektiru. I danas ga čitaju u našim školama. Pa ipak, kad sam čula da Adriana Molea postavljaju u Žar ptici, prvo sam se upitala koliko taj tinejdžer iz 1980-ih, dečko koji se izražava kroz poeziju i sluša Bacha, zanima se za politiku i prati rat na Falklandima, korespondira s tinejdžerima ovog doba. Bit će zanimljivo pratiti reakcije kazališne publike Žar ptice.
Redateljica Saša Broz o tome kaže:
"Razlika između današnjih tinejdžera i onih koji su odrastali početkom 1980-tih prvenstveno je u tome što je u to vrijeme bilo puno više socijalnih kontakata, a danas je njih zamijenila virtualna komunikacija. No, sve generacije, od Adriana Molea do danas, susreću se s istim problemima - prvim zaljubljivanjima, nesigurnostima, hormonalnim promjenama, promjenom u odnosu s roditeljima, traženjem sebe među vršnjacima, nasiljem u školi. Unutarnji glas koji smo svi mi imali u formativnim godinama kao neku osobnu nit vodilju autorica romana je kroz Adriana Molea učinila besmrtnim. Prebacivanje romana u današnje vrijeme nije bila opcija prvenstveno zato što danas pisanje dnevnika gotovo da ne postoji. Virtualna razmjena informacija nema "težinu" dnevnika jer su platforme društvenih mreža, preko kojih danas tinejdžeri (i ne samo oni) komuniciraju, svojevrsni Big brother naših života. Društvene platforme otkrivaju sve, a dnevnik je intimistički oblik razgovora sa samim sobom. Duhovita intimna introspekcija, posve autentičan način na koji on opisuje sebe, druge i događaje u svom životu učinili su lik Adriana Molea bliskim svim generacijama i svojevrsnim književnim simbolom tinejdžera."
Redateljica koja Molea postavlja u kazalištu Žar ptica, a čija je premijera u petak 8. travnja, kaže da su nju u doba adolescencije, baš kao i Adriana Molea, smatrali ponešto čudnom. "Dane sam provodila u baletnoj dvorani, slušala isključivo klasiku i gutala knjige. Imala sam iznimnu potrebu za osamljivanjem. A moje rođendane u toj dobi prati anegdota da su se moji prijatelji zabavljali s mojim roditeljima i bratom do kasno, dok sam ja već u 19.30 bila u krevetu jer sam drugo jutro u 7.30 sati trebala biti u baletnoj školi."
Balet ju je brzo potom odveo u Moskvu. Nekoliko je godina provela na edukaciji u Rusiji. Pitam je što je za tog vremena naučila o ruskom mentalitetu. Što pamti iz tadašnje Rusije? Pomaže li joj to davno moskovsko iskustvo bolje razumjeti činjenicu da se Putin tako dugo održao na vlasti?
"Dobila sam stipendiju za usavršavanje klasičnog baleta na prestižnom baletnom konzervatoriju pri Boljšoj teatru Maxy. Život u konzervatoriju bio je usmjeren isključivo na edukaciju i slobodnog vremena gotovo da nije bilo. Ono malo slobodnog vremena što smo imali provodili smo po teatrima, koncertima, izložbama s obzirom na to da je kulturni život u Moskvi bio neopisivo bogat. U kulturu se zaista puno ulagalo i umjetnici su imali sjajan status. Naprosto stil života bio je takav da su ljudi mahnito konzumirali kulturu i to je svima nama koji smo došli iz drugih zemalja bilo vrlo inspirativno. Ne pravim razliku između rata u Siriji, koji traje već deset godina, i rata u Ukrajini. Naravno, rat u Ukrajini bliže je Europi i utječe i utjecat će na život svih nas. Mislim da nitko nakon svega što smo prošli unazad nekoliko godina nema više kapacitet za apsorpciju takvih užasnih vijesti. Nemojmo zaboraviti da Zagreb nakon potresa nije obnovljen i da ljudi na Baniji i dalje spavaju u kontejnerima. Također, stanje u kulturi grada Zagreba nije optimistično, novca nema, a teatri najčešće recikliraju stare predstave, smanjuju programe i to je nama koji živimo od toga trenutačno ozbiljan problem."
Natrag na britanskog tinejdžera - kako su Adrian Mole i njegov tajni dnevnik postavljeni u Žar ptici?
"Vrlo brzo smo se složili o naslovu jer se taj književni dragulj za mlade jako davno igrao u jednom zagrebačkom teatru. Bilo je vrijeme da se postavi ponovno, a glumačkom ansamblu Žar ptice nedavno se pridružio Bogdan Ilić koji je idealna podjela za Adriana. S obzirom na to da se suradnja ugovarala u jeku pandemije covidom, bilo je važno prilagoditi adaptaciju manjem broju glumaca. Nekih divnih likova koji postoje u romanu morali smo se odreći, no s druge strane svi glumci u predstavi, osim Adriana, igraju po dvije karakterno suprotne uloge, što je vrlo zahtjevno jer su promjene mahnito brze. To je glumcima bio poseban izazov, a rezultat je bio sjajan. Naravno, u transformaciji su puno pomogle Blaženka Kovač Carić, koja je radila pokret, i Marita Ćopo, koja je prilagođavala kostime iznimno brzim promjenama."
Redateljica Broz i Dora Delbianco, koja potpisuje dramatizaciju, predstavu rade na temelju isključivo prvog od devet romana, postavljaju dakle "Tajni dnevnik Adriana Molea".
"Adaptacija prati dvije linije romana, prva se oslanja na odnose Adriana s roditeljima, odnosno raspad njegove obitelji, a druga prati njegov 'ljubavni život', odnosno vezu s Pandorom. Vrlo je zanimljivo da se autorica odlučila priču ispričati iz muškog, a ne ženskog ugla. No, kako je roman počela pisati kada je njezin sin bio upravo u Adrianovim godinama, pretpostavljam da je to bio neposredan povod. U liku Adriana sjedinjene su zaista neke univerzalne ljudske istine, a ispovjedna dnevnička forma i kratki duhoviti opisi učinili su to štivo vrlo zavodljivim i pitkim za mlade čitatelje. Bilo mi je važno da se zadrži intimnost dnevničke forme koju je trebalo scenski razigrati. Ulogu dnevnika, odnosno nevidljivog prijatelja kojem se Adrian povjerava, dobiva publika, a likovi i situacije kroz koje Adrian moderira priču kao da iskaču iz njegove glave. Svi likovi su u svojevrsnom pomaku jer ih Adrian tako doživljava. Tinejdžer koji se ne uklapa među svoje vršnjake, piše poeziju, sluša Bacha i sebe smatra intelektualcem zapravo ostaje jedini 'normalan', a sve ostale likove pratimo u grotesknom pomaku. Neki će sigurno naći poveznicu s kultnom serijom 'Only Fools and Horses'. Scenski prostor teatra nije velik i zato se tijekom predstave može zadržati intimnost. Prostor Adrianove sobe nalazi se ispred portala, a ulaz na scenu kroz portal 'oživljava' situacije koje Adrian komentira. Kompletan vizual predstave koji potpisuju Sara Haas, Marita Ćopo i Aleksandar Čavlek, kao i glazba Stanislava Kovačića nostalgična su posveta osamdesetima."
Na predstavi su počeli raditi sredinom veljače. "Radili smo vrlo koncentrirano s obzirom na to da su glumci uz rad na našoj predstavi nerijetko prije proba imali još po dvije predstave na dan pa baš i nije bilo vremena za opuštanje. No, tekst je vrlo duhovit pa je i rad na predstavi bilo svojevrsno filtriranje negativnosti i crnila iz vanjskog svijeta."
Trideset je godina u teatru. Čemu ju je naučilo kazalište?
"Kazalište je moj detoksikacijski prostor od vanjskog svijeta. Ring za testiranje vlastitih kreativnih potencijala i savršeni medij za razvijanje emotivne inteligencije."
Spominjemo strane produkcije i inozemne teatre. Koja kazališta prati, repertoar kojih kuća joj je zanimljiv i inspirativan? "Mnogo ih je, no ipak bi izdvojila Burgtheater u Beču, berlinski The Berliner ensemble, Thalia Theater u Hamburgu i Noel Coward Theatre u Londonu. U posljednje sam vrijeme često u drami SNG Maribor gdje me na proljeće čeka režija i oduševljena sam njihovim sjajnim glumcima te kvalitetom produkcije."
Što bi voljela režirati, koji projekt napraviti, a za sad joj se to nije "dogodilo"?
"Te naslove bih ipak radije zadržala za sebe, ali lista želja je dugačka. Svakako bi voljela ponovno režirati operu."