Ljubljana je u svojem Slovenskom narodnom gledališču veljaču dočekala povijesnom produkcijom glazbene drame „Tristan i Izolda“ Richarda Wagnera, autora velebnog glazbenoscenskog opusa koji uključuje cijelu filozofiju misli, riječi, tonova, lajtmotiva i germanskih mitoloških tema.
Nije bez razloga da se njegova djela rijetko izvode u regiji jer je za to potreban snažan ansambl i duga tradicija. Prije par godina isti je naslov prvi put postavila i Rijeka s inozemnim izvođačima u glavnim ulogama, oni rijetki u stanju nadglasati gusti simfonijski orkestar i izdržati XXL dimenziju djela u trajanju od 5-6 sati.
Ali ova ljubljanska produkcija nije povijesna samo po tome što se prvi put izvelo spomenuto djelo, nego i jer je to igrom slučaja ispala posljednja režija na kojoj je radio veliki američki redatelj Robert Wilson, koji je uslijed priprema preminuo prošloga ljeta, 31. srpnja u 84. godini. Veza sa slavnim umjetnikom koji je, poput Wagnera, izgradio cijeli kult integrativnog shvaćanja opere kao cjelovitog umjetničkog djela, miljama daleko od ubrzanja svakodnevnog života, bila je upravo – Rijeka. Tamo je Wilson prije dvije sezone kao prijatelj naše proslavljene operne dive Dunje Vejzović došao vidjeti njezinu oproštajnu predstavu, „Pikovu damu“ Petra Iljiča Čajkovskog, i na licu mjesta se sprijateljio s ondašnjim intendantom Marinom Blaževićem, koji je nakon završetka mandata prešao na novo radno mjesto, sada u Ljubljanu, kao pomoćnik ljubljanskog intendanta Marka Hribernika za međunarodne produkcije.
Tako je u koprodukciji ljubljanske opere s briselskom La Monnaie, madridskim Teatro Real i Wrocławskom operom dogovorio ispunjenje velikog cjeloživotnog sna (posljednjeg, kako će na kraju ispasti) Richardu Wilsonu da napokon režira svoju omiljenu Wagnerovu glazbenu drame koju je pripremao za nekoliko prethodnih produkcija koje bi se uvijek negdje izjalovile zbog promjene intendanata. Ali kao da mu nije bilo suđeno da konačno i sam uživa iz publike u djelu u vlastitoj režiji, otišao je s ovoga svijeta šest mjeseci prije zakazane premijere. Vijest da je Ljubljana poprište njegovih prvih Tristana i Izolde koja je ujedno i posljednja njegova režija privukla je ondje vagnerijance ne samo iz Slovenije i Hrvatske, već i iz raznih dijelova Europe koji su pohrlili i razgrabili ulaznice za sve planirane predstave.
Dobacila je lopticu Zagrebu
U pauzama ne samo cijelovečernjeg, već i cijeloposlijepodnevnog događanja u trajanju od 17 do iza 22 moglo se čuti hvale na raznim jezicima (francuskom, njemačkom, engleskom…) u stilu „Bolje je nego u Bayreuthu!“. Da, izgleda da je u komornom ambijentu skučenoga ljubljanskoga opernog kazališta estetika Wilsonove minimalističke režije statičnih slika došla do punog izražaja i doživljaja do posljednjih redova u gledalištu. Njegovo je načelo da operna režija nikako ne smije gledateljima ništa tumačiti, niti odvlačiti pozornost od glazbe.
„Pokušavam uhvatiti strukturu trenutka i prostora, što mi pomaže bolje slušati glazbu, kao da su mi zatvorene oči“, objasnit će svoju koncepciju svojedobno Wilson uz pojašnjenje da se bijelo najbolje vidi u crnom, a tragični prizori u svjetlu. Njegova prepoznatljiva scenografija je kombinacija izražajnih svjetlećih panela i prozračnih zastora s apstraktnim projekcijama, a kostimografija bezvremenski povijesni krojevi s maskama na licu pjevača u stilu japanskog kazališta kabuki, s karakternim grimasama. Sve je u sferi minimalističkih pokreta, ulazaka i izlazaka, gdje pjevači djeluju kao lutke na nevidljivim koncima u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji u skladu s beskonačnom melodijom i jednosatnim monolozima. U produkciji je sudjelovala i hrvatska nacionalna prvakinja Zagrebačke opere, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović kao Izoldina dadilja Brangena, otkrivši visoku razinu pjevačke moći i strogo minimalistički scenski nastup. „Premda mi je Wagner blizak i u njegovim se ulogama ugodno osjećam, bilo mi je iznimno teško naviknuti se na ovakav tip uprizorenja, gdje ne smijem ništa pokazati, reagirati ni na koga, moram se pretvoriti u lutku.
Mjesecima sam to vježbala uz pomoć Wilsonovih asistenata i zamjenskih plesača na probama, te mi je napokon uspjelo ući u njegov specifični kazališni svijest“, otkrit će nam nakon treće predstave u kojoj je scenu dijelila s gostima iz Italije i Velike Britanije, sopranisticom ogromnoga glasa Edith Haller (iz Južnog je Tirola, a Riječani su je prije godinu i pol gledali kao Straussovu „Arijadnu na Naksosu“), te tenora nevjerojatnog glasovnog fenomena, reskog, ali ugodnog, svježeg tona, Jonathana Stoughtona u glavnim ulogama Izolde i Tristana. Svim je dosadašnjim predstavama neumorno ravnao vagnerijanski stručnjak iz Poljske, maestro Jacek Kaspsyk, koji je izvukao maksimum iz izvrsnog velikog orkestra,a on je unatoč skučenosti gledališta izgleda kompletno stao u orkestralnu rupu i precizno, te bravurozno izveo raskošnu peterosatnu partituru. Bravo, Ljubljana! Najavljeno je da će predstave u istom kazalištu ići još i sljedeće sezone, nakon čega se cijela produkcija seli u koprodukcijske operne kuće Brisela, Madrida i Wrocława. Ljubljana je dobacila Wagnerovu lopticu Zagrebu koji ovoga proljeća priprema novu produkciju njegova Tannhäusera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....