Protekli je petak zagrebački HNK neprimjereno obilježio stogodišnjicu rođenja Ranka Marinkovića, poslije Krleže najboljega hrvatskog pisca umjetničke proze u dvadesetom stoljeću. Dao je trosatni kazališni omnibus, musaku sačinjenu od Marinkovićevih novela, iz ruku troje redateljskih početnika. Zar, pobogu, središnja nacionalna kazališna kuća treba služiti kao vježbalište za kazališne šegrte?
Ipak, ima i vedrija strana. Treći dio omnibusa, kao dionicu lišenu razumljivog govora, maštovito je, hrabro i u slavu autora režirala Olja Lozica, čiji smo talent već nagovijestili pišući nedavno o njezinoj autorskoj predstavi “Sada je, zapravo, sve dobro” u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ona, doduše, jedina među troje redatelja, i nije više doslovna početnica, nego početnica u kontekstu HNK. Iza nje je desetak godina dramaturškog rada.
Da se poštuju elementarni kriteriji, onda prve dvije režije uopće ne bi smjele doći pred publiku. Zašto, jednostavno, nisu cijelu priredbu prepustili ovoj Korčulanki, koja već po svom otočnom podrijetlu Marinkovića razumije otprve.
Smjena vlasti
Prvi dio priredbe, dramatizaciju Marinkovićeve novele “Karneval”, režirala je Helena Petković. “Karneval” je objavljen 1953., u prvoj inačici zbirke “Ruke”, i iznosi komediju, pomalo gorku, otočne smjene vlasti. Brijačnica, apoteka, trg, svi oni toposi što ih je poslije Miljenko Smoje eksploatirao u svojim TV novelama, u Marinkovića su prikazani kao suptilni theatrum mundi, mediteranska freska ljudske naravi, smiješna i žalosna istodobno. Novelom tiho dominira sveznajući pripovjedač koji je dramaturškim zahvatom Ane Tonković Dolenčić ovdje pretvoren u sirotog dojavljivača replika za glumački ansambl i redateljicu, koji su tekst “oživili” kao statično nadvikivanje, primitivno u svakom pogledu. Toliko da si imao dojam da te vremeplov prebacio u drugu polovicu 19. stoljeća, kad u Zagrebu još nitko nije htio biti glumac, a ovi što su htjeli, bili su glumačke karikature. Tako sad i ovi danas deklamiraju nerazumljivo a glasno, kričeći uvijek u ista dva tona, pomažući se pritom rukama kao da padaju, vrte se oko svoje osi i prijete kažiprstom, sve upravo nesnosno doslovno i suvišno. Ne zna se je li neuvjerljiviji Siniša Popović kao Doktor Delongo ili Alen Šalimović kao Holič, dva gradonačelnika. A možda najviše ipak iritira Zijad Gračić kao Friseur. Ne, najneugodnije proziran je Luka Dragić kao Nane Bardela.
Ipak, unjkava, bezvoljna pojava Franje Kuhara kao Viska možda ih ipak potiskuje na predzadnje mjesto.
Banalna fototapeta
Nevjerojatno je kako se može jedna suptilna, felinijevska sličica iz malog mista pretvoriti u sirovo nadvikivanje bez tempa, mizanscena i ikakvog bilježenja nekakvog kazališnog vremena. Kad ne vrište i ne pate, glumci naprosto sjede. Šta bi radili drugo? Na pozornici su stolci, dosta njih, a iza je još golema fototapeta. Odnosno platno. Ono je plavo, a kad se mijenjaju prizori, vidimo more. Koje li domišljatosti! A kad se mijenja prizor, jedno četiri puta, dopuše tehničar na scenu i najlon-vrećice. Smeće doslovno. Još s vrha padne kiša plastičnih kantica. A smiješno je kad tobože pijan Dušan Bućan alias Mate Margan padne s ljestvi. I tako nekoliko puta.
Drugi dio opet isto zdvajanje nad prazninom pozornice. Ivan Plazibat režirao je novelu “Prah”, također iz “Ruku”, po dramatizaciji Tomislava Zajeca. Ovdje su u podjeli neki zbilja dobri glumci, pa taj sat protekne unekoliko bezbolnije. Režija tek malko bolja. Opet ona ista “fototapeta” s morem u pozadini. I opet ista deračina i doslovnost praznog hoda.
No ovdje barem oni akteri koji direktno ne govore ipak nešto rade, ne sjede, makar se miču, šeću i gimnasticiraju čak. Ponešto je to zbivanje usklađeno i s glazbom Frane Đurovića. Ludog otočkog djevca Tonka plemenitog Jankina kao svojevrsnu parataksu odijelio je za sebe Milan Pleština. Daje Tonkov unutarnji život, maničan i depresivan istodobno, i premda je riječ o rukama, ne razmahuje se njima i nekako je oksimoronski, energično, čak prijeteće - nemoćan. Teatralan, autodestruktivan i sažaljiv. Donekle mu uspjelo asistira jedino Ljubomir Kerekeš kao njegov stric Antun, stariji, iskusniji luđak a u nepostavljenoj ulozi Ane, nesuđenice Tonkove, s dosta se talenta snašla Iva Mihalić. Ostali - katastrofa.
Albanski i švedski
Olja Lozica izvela je pak diverziju. Izlučila je sa svojim dramaturgom Matkom Botićem, ujedno i skladateljem lirski uzdignute glazbe, neke tipične situacije iz šest Marinkovićevih novela. Svi se mještani zapravo razumiju bez riječi, oni i govore da bi se skrili a ne otkrili, i nikavih tu promjena neće biti. Dramaturgiju otkriva scenografija Igora Vasinjeva, “ormar” sa stanovima pretincima, u kojima stanuju neimenovani akteri, gdje je sve tijesno upravo kao u Komiži, a malene sobičke još sužavaju i cvjetni uzorci po zidovima. Zvonimir Zoričić govori izmišljenim jezikom, nalik albanskome, a Lana Barić mu kontrira na otprilike švedskom. Uostalom, tko uopće razumije otočane?