U ljubljanskom SNG-u u veljači igra "Tristan i Izolda", čuvena Wagnerova opera, u režiji pokojnog Boba Wilsona, gdje čitav tim koji slijedi baštinu poznatog redatelja nastavlja njegovu produkciju. Nacionalna prvakinja Opere zagrebačkog HNK, Dubravka Šeparović Mušović, u toj će podjeli tumačiti vjernu Izoldinu prijateljicu Brangenu, prema libretu u kojem se reformator opere, Richard Wagner, poslužio srednjovjekovnom poemom "Tristan und Isolt" Gottfrieda von Straßburga iz 13. stoljeća.
Brangena je osoba ključna za zaplet opere. Ona u prvom činu zamjenjuje napitak smrti ljubavnim napitkom, pa Tristan i Izolda ne umiru odmah zbog osvete koju je Izolda planirala. Prvo je Tristan ubio Izoldina vjerenika Morolda, a onda, nakon što mu je ona to oprostila, odveo ju je starom ujaku Markeu kako bi Izolda postala ujakovom ženom. Tristan i Izolda na kraju ipak umiru, ali tek nakon što neko vrijeme provedu u zabranjenoj ljubavi. To je samo dio vrlo složene radnje Wagnerove opere.
Ljubav kao čežnja
- Nemogućnost razvoja ljubavi između dva lika ono je što ovu operu čini posebnom. Tristan i Izolda mogu se spojiti u ljubavi samo kroz ljubavni napitak, ali njihove emocionalne podloge toliko se razlikuju da je ljubav prisutna tek na razini čežnje. To je ono što Wagner u ovoj operi izražava kroz glazbu: ono što je neizrecivo u nama samima. Tristan je odrastao bez majke koja je umrla na porodu i ljubav je za njega ispunjena strahom, te traži moć u društvenom statusu i preziru prema smrti. Ne usuđuje se voljeti Izoldu koja mu je darovala život, već je prepušta kralju Markeu kako bi je ipak imao uza sebe, a istovremeno i služio i dokazao se kralju.
S druge strane, Izolda je spremna umrijeti s Tristanom. Time što je spremna s njime umrijeti, pronalazi put do njegova srca. Kad Tristan spozna da njegova ljubav ne ubija Izoldu, oslobađa strah i svoj ljubavni potencijal. No kad skriveni ljubavnici budu razotkriveni, umjesto da se odluči za Izoldu, Tristan se sam nabija na mač izdajnika, čime pokazuje da je njegova moralna vrijednost, odnosno nemogućnost da pobjegne iz društveno nepodnošljive situacije, ipak veća od pojma ljubavi - tumači Dubravka Šeparović Mušović.
Utjecaj Schopenhauera, koji sreću definira kao izostanak boli, na Wagnera je bio velik i značajan, no u ovom Wilsonovu uprizorenju tamu ipak zamjenjuje svjetlost i uvijek postoji nada, dodaje mezzosopranistica.
Wilsonova režija
- Scena je prostor trenutka straha, radosti, tjeskobe i tuge. Kroz svjetlost dočarava se emocionalna snaga likova, scenografija je jednostavno veličanstvena u svojem minimalizmu, a pjevači su figure na šahovskoj ploči koje se u strogim koordinatama miču s jedne točke na drugu. Lica su skroz bijela zahvaljujući izražajnoj Wilsonovoj šminki, a kostimi su jednostavni, ali duboko promišljeni. To je jedan drugačiji svijet izražavanja emocija kroz miran stav, uz najdublju povezanost sa samim sobom, dok svjetlosni efekti poput lasera prodiru do duše svakog pjevača, otkrivajući publici tajanstvenu igru među likovima, a da se oni međusobno i ne pogledaju.
Zbog toga je Bob Wilson velik redatelj i drago mi je biti dio ovog događaja, koji sam prihvatila na poziv ljubljanskog intendanta Marka Hribernika - nastavlja pjevačica.
Dakle, prema srednjovjekovnoj poemi, ljubav nije slobodna volja, nego sudbinska igra izvan nečije volje. Ako joj se suprotstaviš, čeka te smrt. Naravno, jedan takv libreto je arhaičan u vremenu, kad žena ima pravo udati se za koga hoće...
- Odgovorit ću da me razumiju i ljubitelji opere koji će to tek postati. ‘Tristan i Izolda‘ je, kao u seriji ‘Divlje pčele‘, priča o tradiciji, obitelji i nemogućnosti ljubavi bez uplitanja svih sa strane, a Brangena je kao dobra tetka Rajka koja želi pomoći, ali onda i dodatno ‘zakuha‘ - uspoređuje svoju ulogu s ulogom Jelene Perčin.
Osoba koja preživljava
Wagner je kompozitor kojeg naoročito voli. Pri kraju sezone pjevat će Veneru u "Tannhäuseru" u zagrebačkom HNK. To je opera ranijeg Wagnerova razdoblja, iz 1845. Kasnije tek dolaze "Tristan i Izolda", zatim tetralogija "Prsten Nibelunga".
- Brangena je najteža uloga koju sam dosad pjevala. Ritmovi i intonacije su komplicirani. Neprestano je na sceni i memorijski je zahtjevna. Njezine pjevačke linije nisu ljubavne poput Izoldinih, već izražavaju strah, zabrinutost, tješenje i upozorenje. Ona je igrač iz sjene koji tiho povlači konce, mijenja sudbine i ostaje živa. Naučila sam da biti ‘u sjeni‘ znači puno više nego biti na svjetlu - zaključuje. q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....