ZAGREB - Pobjednica V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2011. je dugogodišnja redaktorica u tjedniku Globus Ankica Tomić s romanom “Naročito ljeti”.
Na natječaj, koji je ove godine jubilarni, deseti, stiglo je 112 rukopisa, na koncu je žiri birao između “tri ponajbolja, žanrovski različita, odlično napisana romana”, kazao je član žirija Strahimir Primorac. Nagrada je i u recesijsko vrijeme ostala 100.000 kuna. Iako je direktor V.B.Z.-a Boško Zatezalo prije proglašenja pobjednika zamolio autora, ako je među publikom, da ostane i dalje anoniman, jer je imao namjeru objaviti samo šifru, a identitet autora otkriti na proslavi 20. obljetnice V.B.Z.-a, prijatelji dobitnice počeli su spontano čestitati i slaviti. U toj nam je gužvi Ankica Tomić ipak uspjela odgovoriti na nekoliko pitanja.
Moć sjećanja
Kako je nastao roman?
- Prijatelji iz redakcije Globusa intenzivno su me nagovarali da napišem nešto, ali dugo se nisam na to mogla odlučiti. No jedan sam dan ipak počela pisati i kad sam ispisala prvih 40 kartica, dala sam prijatelju na čitanje. Njemu se svidjelo, i nastavila sam pisati. Na kraju priče bilo je 140-150 kartica.
Jesi li pisanje bilo muka ili neočekivana lakoća postojanja?
- Samo pisanje je predivno stanje. To je osjećaj apsolutne zaljubljenosti. Meni se sad, eto, piše, i ovo je dobar poticaj. Ne možeš pisati pod prisilom, i zbog velikih očekivanja, nego ako imaš potrebu ispričati priču. Dugo sam pisala i pomalo objavljivala kratke forme i nisam razmišljala da bih pisala išta duže. Roman mi se činio prezahtjevnim, a nisam htjela da mi se dogodi da napišem nešto bezveze.
No kad ti krene, onda je jako teško stati, posebno kad je priča autobiografska i točno znaš kako se radnja odvija. Roman je nastao u svega 20 ili 30 dana, ovog ljeta, ali to je bilo moguće jer nisam fabulirala, samo sam ispisivala svoja sjećanja i impresije. Zanimljivo je da sam se pišući roman prisjetila događaja iz prošlosti za koje nisam ni znala da su mi ostali u sjećanju. Kad ti treba za fabulu, odnekud ispliva.
Likovi su zadovoljni
Roman je o dijelu djetinjstva na Braču, gdje ste proveli četiri godine. Znaju li vaši kod kuće, likovi romana, da ste napisali knjigu o njima?
- Znaju, svi su pročitali, svima se svidjelo. Kad sam im to nosila, pribojavala sam se da se izlažem cenzuri, bilo je pomalo nelagodno uručiti starcima nešto u čemu se zezam na njihov račun, a ima i nekih intimnih stvari koje iznosim. Ali sviđa im se… podržavaju me.