ZAGREB - Dragi Mark Twain... Oprosti ako te uznemiravam tamo gdje se sada nalaziš svojim pismom. Stvar je u tome da je nas petoro autora i autorica ušlo u finale za nagradu Jutarnjeg lista pa su nas zamolili da napišemo pismo svom omiljenom autoru, spisateljskom uzoru, nekome ko je presudno utjecao na naše živote i pisanije.
Tebe, eto, zapalo da ti ja pišem. Nadam se da ti je, kao i svakom autoru, pa makar i preko jednog stoljeća nisi na ovom svijetu, drago čuti neku lijepu riječ o svom djelu. Meni bi bilo drago, ako ćemo iskreno.
Želim ti odmah reći da ne volim kada me pitaju koji autor je utjecao na moje pisanje, jer utjecali su svi, i oni čija su mi se djela sviđala i oni čija nisu. Ne volim ni kada me pitaju koja mi je knjiga najdraža, jer to je kao kad si mali pa te pitaju koga više voliš: mamu ili tatu. Ja bih na takva pitanja prkosno odgovarao da najviše volim baku i djeda, a u sebi sam potajno znao da ipak najviše volim svog psića, mješanca Džekija.
To smo znali samo on i ja, naša ljubav je bila nešto drugo, mi smo bili kao jedno, ja sam bio on, on je bio ja. Često su me znali pronaći kako spavam u njegovoj kućici pa su ga zato odnijeli nekamo daleko i tamo ostavili, a meni rekli da je pobjegao. Proveo sam pola djetinjstva tragajući bezuspješno za njim.
Možda i nisi presudno utjecao na moje pisanje, ali jedna tvoja knjiga, roman, bila je presudna za moje poimanje ne samo književnosti ili samog čina pisanja, već i vlastita života.
Ponekad sam imao osjećaj da sam, ne lažući previše (a to često radim, nažalost) mogao mirne duše reći da sam taj roman osobno napisao. Jer čitajući ga bezbroj puta, ja sam ga proživljavao, emotivno prepisivao, dopisivao, mijenjao, svašta mu radio.
A i on meni, ako ćemo iskreno. Volim tu knjigu ne samo zbog sadržaja, stila, tema i motiva (toga sam postao svjestan tek mnogo poslije), nego zbog iskrenosti, jednostavnosti, nepatvorene ljudskosti, zbog toga jer ne znaš da li bi se Huckovim zgodama i nezgodama smijao ili plakao ili što njegova, naizgled prizemna, razmišljanja o životu i svijetu u sebi nose oštru i sarkastičnu kritiku društva, kako ondašnjeg tako i današnjeg.
Riječ je, naravno, o Pustolovinama Hucklberryja Finna. Osjećam da je odnos između mene i ove knjige sličan onome između mene i Džekija.
Mnogi površno smatraju kako je tvoj roman o Hucklberryju Finnu tek nastavak romana Pustolovine Toma Sawyera, ali ta dva romana, kao i ta dva lika, Huck i Tom, meni su kao dvije strane novčića, dva, ponekad oštro suprotstavljena, dijela ljudske svijesti.
Ne znam da li bi se ti složio sa mnom, ali ja sam Toma vidio kao dječaka koji odrasta u “normalnoj” obitelji u gradiću pored velike rijeke, nestaška kojeg mašta odvodi u brojne pustolovine. On se naprosto, poput mnogih vragolana, dosađuje i pokušava si stvoriti svijet koji će mu biti zanimljiv. Uzore nalazi u pustolovnim knjigama za djecu ili bajkama. Huck, pak, dječak je prepušten samom sebi, nepismen, ne mari za civilizirano društvo, ne mašta previše, želi na miru pušiti svoju lulu i provoditi dane pecajući ribu.
Čitao sam u nekim knjigama kako si bio zamislio da Pustolovine Toma Saweyra bude roman o djetinjstvu, a Pustolovine Hucklberryja Finna o odrastanju, ali Huck nikad nije odrastao, sazrio niti se prilagodio. Slično se i sam osjećam. Kad sam bio dječak kao da sam bio Tom, a kako sam odrastao pretvarao sam se u Hucka. Možda sam ponekad i pretjerivao u poistovjećivanju s tim likovima. Jednom sam, kao desetogodišnjak, pokušao napraviti splav od bakinih bačvi u kojima je kiselila kupus i otisnuti se niz Savu i Dunav sve do Crnog mora.
Ali baki nije padalo na pamet žrtvovati kupus zbog moje mašte i tvoje knjige. Četvrt stoljeća poslije kupio sam si brodić, umjesto crnca Jima imao sam Japanca Mokua i krenuli smo iz mog rodnog Brčkog Savom prema Crnom moru.
Putovali smo mjesecima, ali nikad nismo stigli, naravno. Mogu ti reći da mi je to bilo najbolje putovanje u životu. Jer smisao takvih putovanja nije u stizanju na cilj, već baš suprotno, nikad ne stići. Izgubiti se. Kao što ni Odisej, najmudriji od Grka, tobože sedamnaest godina nije uspio naći put od Troje do Itake. Nije mu se dalo doma, i to je sve. Došao je tek kad mu se žena htjela preudati, lukavac. Cijela Odiseja je zapravo njegovo opravdanje ženi zašto je kasnio kući.
Za tebe su između ostalog govorili i to da si veliki pisac koji nikad nije napisao veliku knjigu, ali svi se slažu da su Pustolovine Hucklberryja Finna tvoje remek djelo. Kao nedostatak navode uglavnom slab završetak (da ne kažem “ljepši kraj”), što, ako se pod “velikim djelom” smatra “tehnička” savršenost, mogu donekle i prihvatiti.
Ali velika djela, nadam se da se slažeš, nisu velika samo iz tog razloga. U njima postoji nešto neobjašnjivo, neuhvatljivo, nešto što prepoznaš duboko u sebi, istovremeno i tužno i radosno, nešto što te čini i jakim i slabim, i nježnim i grubim, ono za što si mislio da samo ti znaš i osjećaš.
Poput uzdaha psića Džekija koji bi mi iz nekog razloga tjerao suze na oči, pa bih ga onda grlio sve dok me on ne bi počeo lizati po licu, a ja se smijati, opet ne znajući ni čemu ni zašto. U takvim prilikama te “tehničke” slabosti meni postaju prednosti, daju mi osjećaj nesavršenstva svijeta. Jer jedino je apsolutna praznina savršena. Sve što postoji je nesavršeno. Tako, meni se čini, razmišlja Huck Finn, samo koristi manje patetične riječi.
Bilo je i drugih vrsta kritika na račun tvog romana, posebice iz Europe, govorilo se o eskapizamu, da je u osnovi “antisocijalan” kao i mnoštvo američkih “velikih” romana čiji heroji rijetko žive u “normalnim” društevnim okolnostima. Jer ili žive u nekim zabitim mjestima, plove dalekim morima, bježe iz civilizacije pješke, na konju, a u moderna vremena i automobilima ili motorkotačima, ako znaš što je to uopće.
No, ja bih rekao da je taj eskapizam, koliko kritika na račun civiliziranog društva, u istoj mjeri i priča o potrazi za vlastitim identitetom što je, po mom mišljenju, srž svake vrste umjetnosti od njezina nastanka. Zato imam osjećaj da bih pronašao i Džekija i samog sebe kada bih barem pokušao napisati ovakvu knjigu. Nadam se da se nećeš ljutiti ako to nekad i učinim.