ZAGREB - Upoznali su se kad je jedan imao pet, drugi sedam godina. Spojio ih je splet okolnosti, bili su prvi susjedi. Mlađi dječak je postao pisac i slikar, stariji pisac, urednik i prevoditelj. Prijatelji su ostali cijeli život.
U kinima je upravo krenula filmska ekranizacija romana Ivana Kušana “Koko i duhovi” koju potpisuje njegov sin Daniel. Rezultati prva četiri dana kažu kako je film imao najbolji start od svih domaćih filmova u posljednjih pet godina, vidjelo ga je gotovo sedam tisuća gledatelja. Razloga je više - sentiment prema serijalu uz kojeg su odrastale generacije, ali i činjenica da je hrvatski dječji film rijetka pojava.
Nerazdvojni prijatelji
Najavljena je i ekranizacija ostalih romana. Znanje, pak, planira reprinte svih Kušanovih romana za djecu, pa možda uskoro možemo očekivati i pravu kokomaniju.
No, za ovu priču važnije od toga je izvorište i inspiracija Kušanovih tekstova - odrastanje dvojice dječaka u Zagrebu, o čemu smo razgovarali sa Zlatkom Crnkovićem, inspiracijom za Kokovog najboljeg prijatelja koji njemu u čast nosi i njegovo ime.
- Nas dvojicu doista je spojio splet okolnosti, ali smo brzo shvatili da dijelimo iste interese; nogomet, knjige i, nešto kasnije, djevojke. Postali smo nerazdvojni, zajedno smo čitali knjige; voljeli smo Dickensa, Kästnera, Karla Maya... Sjećam se kako smo bili uzbuđeni kad smo išli gledati “Winnetoua” u HNK na kojem je radila impresivna glumačka postava. Ali daske su tijekom “bešumnog” šuljanja Indijanaca škripale, što je nama bilo dovoljno da ostanemo razočarani - priča Crnković.
Jako profesionalni
Nije sve ostalo samo na čitanju i igrama, dva dječaka su se ubrzo upustila i u izdavanje vlastitih novina, a kasnije i vlastitih avanturističkih romana u sveščićima, koje Crnković još uvijek čuva. Za ilustracije je bio odgovoran Kušan
- Ivin talent bio je vidljiv još dok smo bili djeca. Uostalom, on je prvi startao i s objavom romana “U ljavljoj guduri” o životu dvojice dječaka na Divljem zapadu. Bili smo jako profesionalni, izdavali smo ih u nekoliko primjeraka jer smo imali vjernu publiku: Ivine roditelje, Jakšu Kušana i njegovu suprugu, zatim slikara Mladena Vežu i njegovu suprugu, članove moje obitelji - priča Crnković.
Ivin tata
Dvojica dječaka nisu odrastali u istom okruženju. Kušan je bio sin jedinac, Crnković je, pak, odrastao uz starijeg brata i mlađu sestru.
- Ivinom tati obojica puno dugujemo. Bio je veliki dobričina, potpuno zanesen književnošću, koji je pratio sve što smo mi radili i usmjeravao nas. Poticao je slikarski i književni talent svog sina, mene je uputio u tajne prevođenja i nije mu bilo teško satima raspravljati o finesama zbog čega sam mu vječno zahvalan.
Prvi roman
- Moj otac, pak, bio je jako strog i stoga glavni negativac u našim djelima, čak smo i 1946. objavili optužnicu protiv njega: ilustrirani popis svih njegovih nedjela na zajedničkom ljetovanju u Rogaškoj Slatini. Njegova reakcija? Mislim da mu je to čak donekle i imponiralo - nastavlja Crnković.
No, zahvaljujući poslu njegova oca - koji je bio veletrgovac rabljenim željezom u skladištu u Heinzelovoj ulici, dobili su još jedan poligon za igru. Kušan je to igralište u romanu “Koko i duhovi” opisao riječima: “Bilo je tu svega: od hrđavih čavala i tračnica, do kostura prastarih automobila i velikih kotača zamašnjaka. Posred tog krša stajaše čudesna neka piramida kojoj nitko nije znao prave svrhe...
Voljeli su skladište jer je, ovako samotno i zapušteno, skrivalo u sebi nešto tajnovito i pomalo stravično, pa im se činilo da se nalaze negdje daleko izvan ovoga svijeta.”
Ivan Kušan se zarana odlučio posvetiti pisanju.
- Kad je bio student prve ili druge godine Likovne akademije odbijao je pozive na nogomet, pravdajući se da piše roman - smije se Crnković.
Roman na kojem je radio bila je “Uzbuna na Zelenom vrhu” koji Crnković izdvaja kao i njemu najdraže djelo. Kušan ga je objavio kad je imao 23 godine, debitirajući s uspjehom. Dvije godine kasnije izlazi roman “Koko i duhovi”.
Crnković knjige svog prijatelja nije uređivao, ali ih je čitao u rukopisima i davao sugestije. U romanima je prikazan kao pametnjaković, koji puno čita i sklon je pretjerivanju, a u “Koku i duhovima” njegova je mantra “Knjige nikad ne lažu”. Je li ikad stavio veto na neki dio romana?
- Ne, nikad nisam ulazio u sferu umjetničke slobode. Ako sam imao neke primjedbe, ticale su se samo logike teksta - nastavlja Crnković.
Adresa iz Pariza
U svim knjigama bljeskovi su zajedničkog djetinjstva, uspomena i ljudi koje su poznavali. Primjerice, adresa stana u kojem se odvija radnja “Koka u Parizu” bila je adresa Crnkovićevog starijeg brata Milana koji je emigrirao u Pariz i kojeg su obojica često posjećivali. Kušan je taj koji je zaslužan za naslov biblioteke Hit, a uređivao je i sestrinsku Hit junior u kojoj je objavljeno 60-ak naslova. Odgovarajući na pitanje kako tumači popularnost Kušanovog djela Crnković odgovara:
- Mislim da je glavni razlog što se radi o krimićima. Ivo nikad nije imao petlje da se okuša u pisanju krimića za odrasle, odbijala ga je vjerojatno i brutalnost, ali se baš kao nerealizirani pisac krimića za odrasle iživio u krimićima za djecu, u maniri romana “Emil i detektivi” koji smo obojica obožavali.
Film još nije gledao, ali vidjet će ga na privatnoj projekciji koju redatelj filma Daniel Kušan planira napraviti u domu gdje je sada smješten njegov otac.