"Stojim u mračnom hodniku ispred stana, urlanje probija kroz zatvorena vrata i podmuklo odzvanja po cijelom katu. Ne mogu se natjerati da uđem, stojim ukopan ispred vrata. Njihov mi plač udara na psihu kao pneumatski čekić beskrupuloznih susjeda koji štemaju po zidovima od rane zore u mirno nedjeljno jutro. Zatvaram oči, prekrivam uši dlanovima, držim zrak u plućima i čekam pritajen u mraku da prestane. Duboko u sebi znam da se to neće dogoditi. Moram ući, nema više smisla odugovlačiti. Palim svjetlo u haustoru i oprezno guram ključ u bravu", početak je ovo prvog objavljenog romana Dražena Nenadića.
Avanture jednog oca
On na 224 stranice knjige "Amerika, klinci i tanki živci" (nakladnik Iris Illyrica) opisuje svoje avanture i veliko preseljenje na drugi kontinent za vrijeme pandemije, s trojicom dječačića. Naime, njegova je supruga Iva dobila Fulbrightovu stipendiju u SAD-u na 10 mjeseci, što bi značilo da bi se ona uglavnom bavila znanstvenim istraživanjem.
"Briga o naše troje djece, četverogodišnjem Vigu i sedmomjesečnim blizancima Tomi i Valu, tada bi prvenstveno pala na mene, pa sam tako uzeo roditeljski dopust, spakirali smo kofere i otišli. Dok je supruga odrađivala stipendiju i ganjala znanost, ja sam vodio bitke s pelenama, uspavljivanjem, kuhanjem i čišćenjem. Ova knjiga moj je dnevnik preživljavanja u Americi, uz niz refleksija o američkom društvu i današnjem društvu općenito, partnerstvu, braku, roditeljstvu", kaže nam Nenadić.
Knjiga na šaljiv način iznosi anegdote i avanture jednog oca koji je preuzeo zadaću koju tradicionalno najčešće preuzima žena. Emocionalna stanja koja prolazi svaka žena u takvoj ulozi ovaj je put iskusio muškarac. Bijeg od svakodnevne rutine, odnosno od kuhanja, čišćenja, presvlačenja pelena, hranjenja i uspavljivanja bilo je vođenje dnevnika koji je poslužio kao predložak za ovu knjigu.
"Za pola sata dobio sam američku vozačku dozvolu. I taman kad sam izlazio kroz vrata, sav sretan što odlazim s tog odvratnog mjesta, primijetim da su mi na vozačkoj dozvoli umjesto prezimena napisali Croatia. Dakle, umjesto Dražen Nenadić stajalo je Dražen Croatia. Mislio sam čak iz fore ostaviti tako, ali kad sam se sjetio njihove prometne policije i svih mogućih zavrzlama, vratio sam se unutra. Nakon objašnjavanja da je Croatia država, a ne moje prezime, i još dodatnog sata čekanja, imao sam vozačku u ruci. Konačno smo mobilni", samo je jedna od anegdota kojih se Nenadić prisjeća.
Umor i zamor
Stručnjak za medije i komunikacije s bogatim iskustvom u audiovizualnoj produkciji, digitalnim sadržajima i online učenju, s firentinskom adresom, priznaje nam da je knjigu pisao pola godine. Nije mu išlo baš najbolje, uz prekide zbog posla i obiteljskih obveza.
"U prijelomnom trenutku odlučio sam pisati dvije stranice dnevno, što god se u danu događalo i bez obzira na umor i zamor. Upravo mi je ta dosljednost pomogla da knjigu privedem kraju. Izdavača sam pronašao relativno jednostavno. Iris Illyrica bio je moj prvi izbor zbog vrste književnosti i publicistike koju objavljuju, one koja pomiče granice i otvara nove perspektive. Od početka sam smatrao da je moja knjiga na tom tragu. Urednica i izdavačica Ivana Glavaš Bakija to je potvrdila već nakon prvog čitanja. Naslovnicu smo zajedno osmislili s dizajnericom Irininom Steiger, na temelju fotografije naših blizanaca snimljene tijekom jedne od bezbrojnih šetnji, za njih vožnji, kroz naše američko predgrađe", prisjeća se Nenadić.
Kaže da je i ranije pisao zbog posla, a oduvijek je bio veliki ljubitelj knjiga. Njegova je autorska karijera počela manjim formatima i scenarijima, no oni, nažalost, nikada nisu objavljeni.
"Ovo je bio prvi put da sam se uhvatio u koštac s dužom formom. Volim slušati i čitati priče. Volim i pričati priče. Pisanje je za mene način izražavanja, a u ovom konkretnom slučaju bilo je i vrsta terapije", nastavlja.
Nenadić nam kaže da vjeruje da će roman biti dobro primljen.
Ova je žena srušila čovjeka iz uprave Ubera, otkrila seksualno uznemiravanje. Zanimljivo je tko joj je inspiracija za glavnu protagonisticu u knjizi
"Mnogi roditelji mogu se prepoznati u mom iskustvu, čak i ako ga nisu stekli na drugom kontinentu. Iako je takav izbor i dogovor sve prisutniji, još nije uobičajeno da primarna briga o djeci padne na oca, osobito kada su djeca vrlo mala ili kada ih je više. Nadam se da knjiga može dati vrijedan doprinos i tom razgovoru", ističe.
Za kraj nam otkriva da u sebi ima još jedan roman koji bi htio napisati, odnosno priče koje bi htio ispričati. Isto tako, i ovu priču, "Amerika, klinci i tanki živci", volio bi prenijeti u neki drugi medij - možda u film.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....