Jergović nije samo velikan suvremene hrvatske književnosti, on je jedan od najboljih europskih pisaca svoje generacije. Scene rata na Balkanu uglavnom poznajemo iz novinskih reportaža, a Jergović je uspio stvoriti impresivnu priču - fresku balkanskog pakla, napisala je kritičarka poljskog magazina Polityka koja je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” pisca i kolumnista Jutarnjeg lista uvrstila među deset najvažnijih knjiga objavljenih 2011. u Poljskoj.
Uz djela tamošnjih pisaca, od stranih tu su prijevodi Houellebecqa, Rotha i Pynchona. Riječ je, inače, o najutjecajnijem lijevom političkom tjedniku koji se prodaje u 170 tisuća primjeraka. Poljski prijevod romana koji govori o sudbinama petorice ljudi kojima je zajedničko da su došljaci u Zagrebu, a povezuje ih ubojstvo prosjakinje Srde Kapurove, djevojčice iz neutvrdive istočnoeuropske zemlje - jedan je od desetak prijevoda Jergovićevih romana na strane jezike u proteklih godinu dana, a koji su bili popraćeni opširnim prikazima u medijima tih zemalja.
Priče o tužnim ljudima
U Njemačkoj je prošle godine izašlo džepno izdanje “Freelandera” te prijevod “Volge, Volge” kod stalnog Jergovićevog njemačkog izdavača Schöffling and Co.
“Volgu, Volgu”, treći roman iz ciklusa o ljudima i automobilima, a ujedno i dobitnika Nagrade Jutarnjeg lista, kritičar Speigela opisao je kao “tužne priče o tužnim ljudima koje je rat učinio ludim ili ogorčenim, a Jergović ispričao s velikom nježnošću”, dok kritika u Neue Zürcher Zeitungu završava riječima: “‘Volga, Volga’ najzad je i groteska ispunjena gorkim humorom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja koje još dugo može nositi energiju njegova pripovijedanja i preciznost mašte”. Isti je taj dnevnik prošli vikend objavio opširan intervju s Jergovićem, koji je izašao pod naslovom “Ja sam jugoslavenski pisac”, a u kojem je, uz književne teme, govorio i o čovjekovu odnosu prema automobilima, balkanskoj tragediji kao trivijalnom žanru, kao i strasti naroda da budu žrtve.
Za “Freelender” je, pak, Frankfurter Allgemeine Zeitung ustvrdio kako se radi o “maštovitom, smiješnom i napetom štivu koje se ne ispušta iz ruke”, a Heyne, izdavač džepnog izdanja tog romana, reklamira ga sintagmom upotrebljenom u tjedniku Zeit koja glasi “briljantan intelektualac nove ex-Jugoslavije”.
Razlike u usporedbama
Kod naših susjeda, Talijana, ove godine bi trebao izaći prijevod “Volge” - što će biti deseti Jergovićev prijevod u Italiji, a prije nekoliko mjeseca izdavač Zandonai objavio je “Srdu” pod naslovom “Al dě di Pentecoste”. Podsjetimo, u toj zemlji Jergović je za prijevod “Mame Leone” 2003. godine dobio nagradu Grinzane Cavour, a prošle godine i priznanje Premio Tomizza.
Ugledni francuski izdavač Actes Sud u veljači je objavio Jergovićev peti prijevod, i to roman “Ruta Tannebaum”, nagrađen najuglednijom regionalnom nagradom Meša Selimović. “Ruta” je prošle godine objavljena i u SAD-u, u izdanju Northwestern University Pressa, a prikaz romana izašao je i u Times Literary Supplementu. U El Paisu, pišući o španjolskom prijevodu “Freelandera”, kažu kako to antropološko ogoljivanje Balkana poziva na usporedbe s Davidom Lynchom, Garciom Marquezom, te glazbom Orkestra za vjenčanja i sprovode Gorana Bregovića: “I sve je to možda nedostatno da opiše narativ ovog pjesnika, dramskog pisca i novinara”.
Zanimljivo je, inače, kako kritičari u različitim zemljama koriste različite usporedbe, pa tako kritičar poljske Gazete Prawne, pišući o prijevodu “Srde”, ističe: “Jergovićeva knjiga podsjeća na drugog znamenitog pisca s Balkana, Danila Kiša, s njegovom strašću za mistifikaciju, konfuziju indicija, miješanje fikcije i stvarnosti.
Prijevod vs. izvornik
Ali, ‘Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’ podsjeća i na političke romane Maria Vargasa Llose ili na u nas nedavno objavljeni ‘Muzej nevinosti’ Orhana Pamuka. Kratko rečeno - to je svjetska klasa. A kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca.” Što se tiče ostalih recentnih prijevoda: “Mama Leone” objavljena je na makedonskom, “Buick Rivera” na bugarskom, a “Sarajevski Marlboro” u Bjelorusiji. U rujnu u SAD-u izlazi i prijevod “Mame Leone”, a uz taj roman najavljeno je još nekoliko prijevoda - “Otac” u Njemačkoj, “Otac” i “Volga” u Poljskoj, zatim “Srda” u Sloveniji, “Volga” u Italiji te “Inšallah, Madona, Inšallah” u Bjelorusiji. “Sarajevski Marlboro” prevodi se i na farsi, i trebao bi izaći u Teheranu.
Svaki prijevod je važan, ali neki imaju posebno mjesto. Miljenko Jergović o tome kaže: “Naprimjer, moj bjeloruski prevoditelj, s kojim sam se u međuvremenu sprijateljio, Siarhiej Shupa na takav način vlada i prilično kompleksnim kulturnim kodovima knjige koju prevodi, i književnim stilom, i jezikom s kojega prevodi, ali i lingvističkim i jezikoslovnim konotacijama turcizama, arabizama i germanizama kojim knjiga obiluje, da mi se čini da njegov prijevod mora biti ozbiljniji, ako ne i bolji, od samog izvornika.”