Zub kritike

Igor Mandić: Ivančićeva zbirka mi je nanijela duševne boli a Asja Bakić je sjajna polemičarka

 Boris Kovacev/Cropix
Ne smijem odviše hvaliti autoricu Asju Bakić i njene kolegice jer će se pobuniti da ih kao DOG iliti "stari prljavi jarac" patroniziram

Prilikom izlaska na ovaj svijet Viktora Ivančića (rođen 1960. u Sarajevu) moglo je biti da se među med. sestrama/asistentkinjama motala inkognito neka koju je delegirala Erida, starogrčka boginja svađe (kćerka Nikte, boginje noći). Fantaziram, ali ponekad se dogodi da poneki oprlji duh (talent ili prokletstvo) nekih prauzora, po kojim, potom, razaznajemo odlike stanovite osobe. Utoliko nam je lakše V. Ivančića smjestiti na čelo naših domaćih, suvremenih ERISTIKA, a koji su svijetom poniknuli iz megarske sokratovske škole, koju je utemeljio Euklid iz Megare (5/4 st. pr. n. e.). Eristici su, napokon, fanatično dosljedni svađalice (budući dijalektičari), koji ne puštaju, kad zagrizu, poput pitbula. Njihova "eristike tehne", iliti vještina raspravljanja, kad bi se (po)javili na nekoj društveno-kulturnjačkoj-političkoj sceni, nepobitna u svojoj jedinoj ispravnosti, mnoge je sugovornike (koji bi im slučajno izašli na megdan) tjerala da na kraju čupaju kose od očajanja!

Po ovome se, možda, može naslutiti kako se u hrvatskoj kulturi (novinstvu, izdavaštvu, pamfletiziranju, moraliziranju, kolumnistici, romanopisanju, novelistici...) olako i lagodno udomio jedan eristik Ivančićeva kalibra. S vremenom se dobro utuvilo u mnoge glave da je ovaj duhoviti čovo toliko opasan da ga je bolje - ne dirati. Stoga su njegove knjige (pogotovo one objavljene izvan RH) radije ne recenzira kako se ne bi riskiralo eristikovo reagiranje. E, lako bi ga bilo tako skinuti s... kriva pravca, kad bi Ivančić bio samo zlobno, ali lukavo piskaralo, kad bi bio tek puki zajedljivac koji svojom domišljatom rječitosti (kalamburima, paradoksima...) tjera mak na konac. Ali, nije tako, srećom (!!), jer Ivančić je (premda izvorno humorist; splitski zajebant) ozbiljan politički mislilac, trajno lijevo orijentiran, a koji je za svoje pravo izricanja/objavljivanja mišljenja godinama bio povlačen po sudovima, uvijek ispadajući krivim za pravovjerni pravac.

image
Viktor Ivančić ima novu knjigu eseja "Radnici i seljaci"

No, kako nisam njegov biograf, a nismo ni bliski, važnija mi je ovom zgodom njegova nova knjiga (objavljena kod entuzijastičkog knjižara/antikvara, Riječanina Ž. Međimoreca), koja me malo zbunjuje žanrovskom odrednicom u podnaslovu. U bilješci o piscu se doznaje da je Ivančić 2014. objavio zbirku priča "Radnici i seljaci", dok ova, istoimena, biva označena kao - eseji. Šali li se to autor ili nas zavodi, ali mogli bismo prihvatiti i postojanje, recimo, hibridnog žanra, kao esejističke priče ili pripovjednog eseja. Meni odgovara oboje (kad je, već, svojevrsni mišung pojmova odavno kod nas zavladao), a neki tekstovi (evo neutralnog pojma) u ovoj knjizi toliko su me obuzeli da pristajem na bilo kakvu žanrovsku odrednicu.

Ivančić je desetljećima mislilac "uvik kontra" tekuće (i krute!) politike u RH (poglavito smjera zadatog joj inicijativom F. T.-a, pok. prvog izabranog hrvatskog predsjednika, a njegovi se inicijali baš zgodno preklapaju s inicijalima novina FT (Feral Tribune) u kojima ga je V. I. najžešće "peglao" iliti "pijeglao", kako je u davnija vremena govorio A. G. M.). Jasno je stoga kako je trajno bio i ostao nepoćudan, nepodoban, neuklopiv, pametan, a rogobatan, oštrouman, a kabast. Međutim (čuj ti mene?), premda se zakačio sa svima, nezavisan kao UNUTARNJI DISIDENT, on istjeruje pravdu i za davne zločine (već u mladoj, a toliko nam ubuduće "vječnoj" Hrvatskoj), kao što je slučaj zbivanja u splitskoj Lori.

"Laufer" i "Odbačeni teret", dvije političko-pamfletski nastrojene esejizirane priče u ovoj zbirci, već su same po sebi dostatne da Ivančićevu zbirku povuku na samo dno moralističke kritike duhovne situacije naših vremena (ono što je "teško" to "pada na dno", a "na površinu/vrh" izbija ono što je "lako", recimo uzmet). Užasno, ali u tim pričama pisac pušta same zločince da govore o svojim zlodjelima, tako da nam gnusoba njihova govorenja izaziva odvratnost (iliti "zazornost", kako to određuje Julia Kristeva). Budući da su žrtve nijeme (osim bolnih krikova/stenjanja, mrtvačkoga hropca), pisac ovdje njihovu muku interiorizira kroz blesavo hvalisanje pseudoljudskih inkarnacija Zla. Jer, pisac nema drugih/drukčijih načina/sredstava da istjera zločine (u Lori), osim samoga - pisanja. Slično je već napravio Ivančićev sudrug u "Feralovskoj uroti", poimence Boris Dežulović u "Pjesmama iz Lore" (Durieux, Zagreb, 2005.), pa je tako ovaj dvojac, jedan u stihovima, drugi u proznom slogu, prethodnik među malobrojnima, koji još stoje kao PREDZIĐE nadirućem FAŠIZMU.

Da ne duljim, Ivančićeva zbirka (119 kn, a vrijedi stostruko!) jedina mi je u ovim recentnijim književnokritičkim kozerijama potaknula emocionalnu reakciju, time što mi je nanijela - duševne boli!
***
A sada, nešto posve drukčije (kako kažu Monty Pythonovi zajebanti): naime, s dijametralno oprečne strane moje emocionalnosti (prilikom NE-uživanja u tekstu), iz učmalosti poodmaklih godina probudio me jedan koliko zavodljiv, toliko imperativni poklič. "DOĐI, sjest ću ti na lice", odjekuje s korica knjige (prethodno objavljene na jednom internetskom portalu) ukoričenih kolumni gđe Asje Bakić (rođ. 1982. u Tuzli, pjesnikinja, kratkopričašica). Kome je upućen poziv koji na plakatima ne bi isticale ni bjelosvjetske javne seksualne djelatnice na kakvim svojim protestnim šetnjama, to se ne precizira. Budući da se radi o sabranim/tiskanim kolumnama, ovdje ta knjiga ne bi trebala biti prikazana (to jest prozni tekst, ali nije beletristički).

image
Fraktura je prošlog proljeća objavila niz knjiga mladih domaćih feminističkih autorica među kojima je i Asja Bakić

Samo za ovu prigodu napravio sam iznimku, najprije stoga da zainteresiranu javnost pobudim na čitanje čitave Frakturine serije sličnih zbirki (kojom je bibliotekom pružena šansa da se i onima koji ne žive u virtualnom svijetu - kao moja malenkost, npr. - objelodani što što je svega zanimljivoga bilo pisano (na vjetru), tj. na portalu MUF, koji se specijalizirao za FEMINISTIČKO ČITANJE popularne kulture, a potom, samo i jedino stoga, jer je naslov zbirke dovoljno provokativan bilo kome (premda je šteta što je naslov prevladao nad čitavim nizom sjajnih tekstova ove polemičarke: škužajte, nisam znao da se i naše žene bave tim neisplativim žanrom), ali ne smijem odviše hvaliti autoricu i njene kolegice, jer će se pobuniti da je/ih kao DOG iliti "stari prljavi jarac" patroniziram.

Uglavnom, meni nepoznati (a tehnički nedostupni, jer nemam ni PC!), pa pa time i nevidljivi MUF, djelovao je između 2014. i 2018., a da sve ne "prohuja s vjetrom", urednice Asja, Maša, Lana, Barbara (imena im zvuče kao naslovi antičkih silogizama, baš zgodno) sada ga ukoričuju (nažalost, tu sam praksu preobjavljivanja raspršenih kolumni u knjigu baš ja skrivio, jer moja je "GOLA MASA" ("Znanje", Zagreb, 1973.) - bila uopće prva takva.

Da se razumijemo: "sjesti na lice" (kod A. B. čak učeno na engl. kao "facesitting") malo je preširoko određen (ovisno o veličini ženske guzice, a za prostote koje slijede neću se ispričavati, jer gospođa je prva počela!). Odvajkada je poznato da se muškarci u ljubavno-seksualnom klinču, sa žen(sk)om, vole spuštati u njihovo međunožje, te istraživati usnama i jezikom taj tajanstveni krajobraz. Riječ je o najobičnijem kunilingusu, tj. o oralnom nadraživanju (=lizanju!) "vanjskih ženskih genitalija", pa dokle se jezikom stigne. Neki su muškarci itekako predani takvom "predenju vune", koje može biti kratko/brzinsko, ali i višeminutno i još..., dok su mnoge žene (pogrešno informirane, puritanski odgojene i sl.) čak u stanju to otklanjati (što zbog srama/straha, posebno o kakvoći mirisa i ukusa svoje vagine?).

Mistificiranje toga čina odavno je razorno, ali kad je autorica već smiona/provokativna (govoreći o "facesittingu" ona spominje samo guzice, a te "guzice najčešće pripadaju ženama koje ih koriste kako bi manipulirale muškim disanjem i njihovim jezicima za OBOSTRANI UŽITAK" (naglasio I. M.), dok se intimno privatno/lično ne odnosi prema temi, već odmah nakon uvoda bježi u inozemstvo, uvodeći stranu tematiku i sociologijski razrađujući nekakav cenzorski pokret "facesittinga". Čemu se sramiti, nakon onog imperativnog naslovnog uzvika? Bolje bi bilo ostati prosta do kraja! Ovako, kako ne bih pisao nekakav self-help o lizanju "školjke" (lat. cunnus=pička), na provokativni naslov A. Bakić mogu odgovoriti sažetije/duhovitije u jednom davnom sonetu (s "repom"), koji mi je preostao od "Prijapova problema", tj. moje knjige "vulgarnih eseja ili eseja o vulgarnosti" ("Arkzin", Zagreb, 1999.).

CUNNILINGUS, SREĆO MOJA, AL' PIROVA POBJEDO!

U LATINSKOME ZNAČI, DA JEZIK JE U MOJOJ "ŠKOLJCI";

NEMA ŽENE KOJU OD POMISLI, NE PROLAZE TRNCI:

NA LEĐA OBRNUT' OHOLO MUŠKO, NEK SIŠE SLUZ KO MEDO!

I SJEST MU NA USTA, TRLJAT' SVOJU VLAŽNU MACU:

LIŽI, KURONJO, OVU ZORNJAČU, DOK TI ČELJUST NE UTRNE!

IMAM PRAVO VLADAT', AL' JAKO GUŠTAM: OČI SU MU CRNE:

NA LICE ME PRIVLAČI, JOŠ JAČE, BAŠ GUTA BOŽICU!

GUZE MI ŠTIPA, SISE ĆUŠKA, VEĆ STIDNICA MI PLAMTI;

USTVARI, MOJA SLAST U VLASTI, TRAJALA JE, ETO, KRATKO:

SPERMU ŠTO ŠIKLJA, NA KRAJU, PRIMAM NA OBRAZE KROTKO!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. listopad 2021 21:14