Kako ubiti poslodavca, a da vas ne ulove: morate prvo krenuti u školu na tajanstvenoj lokaciji, a zatim... Hit knjiga osvaja čitatelje

U zadnje vrijeme, barem nam se tako čini, sve je više knjiga u čijem je naslovu sugerirano da se radi o nečijem ubojstvu. Sve su te knjige solidno duhovito napisane, a iznimka nije ni novi naslov ‘Kako ubiti poslodavca‘. Knjigu Ruperta Holmesa, inače skladatelja i pisca, na hrvatski je prevela Tea Tosenberger Lubar, a objavljena je u izdanju Stilusa.

Podnaslov joj je MacMastersov vodič za ubojstvo. Naime, McMasters je tajanstvena škola ne nepoznatoj lokaciji, na koju dolaze svi oni koji žele nekoga ubiti. Odnosno, izbrisati, kako učitelji to vole reći, jer opisivanje ubojstva na drugačiji način smatraju pomalo vulgarnim. Na tom mjestu, na koje budući studenti dolaze nakon duge vožnje i blago omamljeni, sa svojim nastavnicima raspravljaju o tome koga su odlučili ubiti te se pripremaju za to. Ništa od ubojstva na mah - na McMastersu se ‘brisanju‘ pristupa ozbiljno i pedantno. Polaznici se pripremaju fizički, ali uče i o otrovima, stvaranju alibija, prerušavanju... Kad škola procijeni da su spremni, puštaju se nazad u vanjski svijet, u kojem pristupaju ‘pisanju svog diplomskog rada‘, odnosno, ubojstvu. Ili, brisanju. Škola se osigurala da o njoj nitko ništa ne zna time što, jasno, nijedan od ubojica neće javno hvaliti gdje je naučio počiniti ubojstvo. No, što ako ono bude neuspješno? U tom će slučaju škola poduzeti sve kako bi njihova tajna ostala na sigurnom, daleko od znatiželjnih očiju istražitelja. Kako? Brisanjem neuspješnog kandidata, rekli bismo koristeći vokabular McMastersa.

U romanu pratimo tri lika: Cliffa Iversona, koji (posve amaterski) pokuša ubiti svog šefa, pa na kraju bez vlastite volje završi u školi kako bi to naučio napraviti, a njegovo nimalo jeftino školovanje financira anonimni sponzor. Tu su još i hollywoodska glumica Doria Maye, koja se našla u problemima na poslu jer joj ljubomorni vlasnik studija, kao kaznu za aferu s jednim glumcem, odbija dati da snima dobre filmove te Gemma Lindley, medicinska sestra koja mora ubiti svoju ucjenjivačicu. Gemma je već jednom ‘provela brisanje‘: iz samilosti je usmrtila svog teško bolesnog oca, kako ne bi patio. No, njega kolegica je to otkrila i ucjenom joj život pretvara u pakao.

Na McMastersu trojac dobiva znanje o tome što napraviti kako bi izveli savršen zločin i potom se vraćaju u svoje gradove kako bi izveli savršena ubojstva. Čitajući njihove sveobuhvatne pripreme, postaje jasno kako su u školi naučili mnogo toga. I dok se Cliff i Doria ne predomišljaju oko ubojstva, Gemma ima grižnju savjesti i cijelo smo vrijeme svjesni da bi lako mogla ne učiniti ono što je namjeravala.

- S obzirom na posljedice koje sa sobom nosi neuspjeh, Akademije primijenjene umjetnosti McMasters godina je jedini razuman put za onoga koji želi postati umoritelj. Međutim, sve do danas znanstvena disciplina kojom se bavi McMasters bila je nedostižna svima osim imućnima. Naposljetku, teško je dobiti studentski zajam za školu koja ne samo da poriče svoje postojanje nego svoje studente podučava kako da drugima uskrate njihovo - stoji u predgovoru romana, kojeg je ‘napisao‘ anonimni propovjedač, vrlo vjerojatno dekan.

Pitko pisana, na 400-tinjak stranica knjiga nam donosi zabavan svijet u kojem je prihvatljivo nekoga usmrtiti samo ako to dobro isplaniramo, tako da nas ne ulove. Naši junaci su posve različiti, njihove motivacije se dosta razlikuju - u jednom slučaju je to, recimo, osobni spas, a u drugom kazna za smrti ljudi u korporaciji i pokušaj da se spriječi smrt nevinih žrtava. I premda Cliff, Gemma i Doria posežu za ‘brisanjem‘ svako od tih ubojstava ima svoju priču. Jedno čak i ne uspijeva, ali samo zato što ga njegova počiniteljica odluči zaustaviti, spasivši život svojoj žrtvi tako što je zaštiti svojim tijelom. U drugom je slučaju, barem tehnički, riječ o samoubojstvu. No, osjećaji koje likovi imaju nakon što su učinili ono što su planirali jasno govore kako osveta možda nije put kojim bismo trebali krenuti. Čak i ako ćemo se izvući bez kazne, poručuje nam autor, za nekim rješenjima ne treba posezati.