U mjesecima prve izbjegličke krize, dok se u Europljana još moglo sresti one elementarne ljudskosti, i dok su neljudi bili samo izuzetak, na um mi je često padala dvadesetšestogodišnja djevojka imena Modesty Blaise. Njezin se rani život sveo na legendu - kako to često biva s djecom koja su gubljena na putevima velikih migracija i bježanija - tako da se ne zna njezino pravo ime, a ni podrijetlo. Godina je 1945. kada bježi iz izbjegličkog logora Kaliros u Grčkoj. Ne pamti ništa od svoje prošlosti ni kratkoga djetinjstva, ne zna tko je, nego se s hordama sličnih sebi, preteklih europskih Židova, ratnih zločinaca, ljudi bez sudbine i poludjelih megalomana, psihopata, kriminalaca i nesretnika, potuca po Bliskom istoku, sjevernoj Africi i arabijskom poluotoku. Odrasta kao besprizorno čeljade, bez škole, nade i saznanja da postoji neki drukčiji svijet. Ime Modesty Blaise nadijeva joj jedan madžarski Židov, izbjegli znanstvenik tajnovite prošlosti, kojega zovu Lob. On joj pruža temeljno obrazovanje, uči je slova i razvija u njezinoj glavi sliku svijeta. Lob je uvodi u kriminal.
Središte njihove velike bande je u Tangeru. Savršeno je kosmopolitska i prostire se duž cijeloga zemaljskog šara. Banda se zove Mreža, Net, Network… Rana su poslijeratna vremena, kada se Europa i svijet konstituiraju na antifašističkoj, kosmopolitičkoj paradigmi, svježa su sjećanja na veliko zlo etnonacionalizma, nacizma i fašizma, ali nijedan kosmopolitizam nije tako ubojito efikasan kao onaj kriminalni.
Kada je već postala valjda i najmoćnija kriminalka slobodnog svijeta, Modesty upoznaje čovjeka koji će joj promijeniti život. Ime mu je Willie Garvin, i ubrzo postaje njezina desna ruka u Mreži. Nikada njih dvoje neće preći granicu tjelesnog dodira. Između dva tijela, ženskog i muškog, ostat će tajna koja nikada neće biti razriješena. Samo je Willieju Garvinu dopušteno da je zove - Princeza.
S alkoholom, drogom i kriminalom, kao i s revolucijom i književnošću, čovjek mora da zna kad je vrijeme da se zaustavi. Po tome se veliki razlikuju od malih. Kada je već stekla materijalno bogatstvo, i kada je avantura izgubila smisao, Modesty Blaise je odlučila da je to kraj, i da je vrijeme za penziju. Naravno, Willie je vjerno pošao za njom.
Ali ni to ne traje dugo. Sir Gerald Tarant, šef britanske tajne službe, zove je da radi za njega. Modesty prihvaća, dijelom iz dosade, dijelom iz moralnih obzira. Ne želi da je život upamti kao razbojnika. Makar i prvorazrednog, ali, ipak, samo razbojnika. I tek tada započinje velika priča Modesty Blaise.
Dugonoga i crnokosa, krupnih plavih očiju, s držanjem dominantne žene u jednome postapokaliptičnom svijetu, Modesty Blaise prijateljica je mog života. Jednom davno, bio sam gimnazijalac, kada sam se u izlogu sarajevske slastičarnice Oloman povjerio prijateljici koja je nešto petljala s budizmom: povjerujem li ikad u reinkarnaciju, bit će to zato da u sljedećoj inkarnaciji postanem Modesty Blaise.
Strip o Modesty nije američki, nego je britanski. Ona će skoro pa zauvijek imati dvadeset i šest godina. Tek će joj u jednoj nakladnoj epizodi, kada je legenda već stigla svome kraju, imati četrdeset. Početkom prosinca 2012. noćio sam u jednoj lijepoj, u bijelo uređenoj sobi, s njezinim portretom razvijenim preko namještaja. Zazvonio je telefon, glas iz Sarajeva javio je da mi je umrla majka. Digao sam pogled prema Modesty, ona je već sve znala.