Svitalo je, kada je Filip stigao na Kaptolski kolodvor.” - možda je najznamenitija, istodobno i najzagonetnija rečenica hrvatske književnosti. Nikakav Kaptolski kolodvor, naime, ne postoji, niti išta tomu slično, a ipak čitatelj osjeća da je pisac morao imati neki jak razlog da u prvoj rečenici romana izmisli tako krupnu stvar kakva je željeznički kolodvor, i postavi je posred nedodirljivog, iz dinamike svakodnevlja izuzetog prostora kakav je Kaptol jednoga provincijalnoga katoličkog grada. Tim je ova prispodoba zagonetnija što se već u sljedećoj rečenici pred unutrašnjim okom čitatelja nazre onaj poznati, gotovo naturalno ocrtani, stvarni Zagreb: “Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.”
U trenucima dok piše ove redove u kojima bi da opiše Filipa Latinovicza među drugim velikim licima fikcionalnih naracija, čitatelj najednom postaje svjestan da ni njega dvadeset i tri godine nije zapravo bilo u gradu iz kojeg je otišao. To je iz samo jednog razloga važan podatak: na najpouzdaniji način, preko sebe samog, čitatelj saznaje kolike su te dvadeset i tri Filipove godine odsustva.
Filip Latinovicz slikar je u kreativnoj krizi. Krleža veli da je fauvist (ili fovist). U vrijeme pisanja romana koji će biti izdan 1932, fovizam je još uvijek relativno mondena, ali i neobično fertilna stilska formacija, iz koje je nastajao cjelokupan međuratni likovni i estetski svijet, onaj kojemu je Krleža kao likovno-kritički entuzijast bio sklon, ali i onaj što ga je prezirao. Filip je upao u stvaralačku krizu jer se našao pred pitanjem kako slikati osjećaje, mirise, glasove, dojmove... svijeta koji se ubrzano raspada.
Filip Latinovicz će, bez svoje i bez Krležine krivnje i odgovornosti, postati prototip lika intelektualca u hrvatskoj romanesknoj prozi. Sljedećih barem trideset i pet godina, sve do pojave Melkiora Tresića, Filip će biti onaj koji u hrvatskoj književnosti misli i esejizira, koji se zlopati svojim intelektualnim i egzistencijalnim dilemama, premda to sve skupa s njim osobno neće imati gotovo nikakve veze. Ali će imati veće s mnogim Krleži nedoraslim hrvatskim romanopiscima, koji će ostati udivljeni Filipovim likom.
Filip je “nezakoniti sin trafikantkinje Regine” i nepoznata oca čiji mu je identitet majka fanatično tajila, a mračni su glasovi njegova djetinjstva i mladosti žuborili da mu se mati ljubakala sa zagrebačkim kanonicima i biskupima. U ovoj se tački rađa Filipov užas nad identitetima, njegova egzistencijalna iznemoglost i presenećenost u čijoj se moćnoj autentičnosti ogledamo mi današnji i naše vrijeme s početka dvadeset i još jednoga stoljeća.
I na koncu, što je onaj Kaptolski kolodvor i je li ga uopće Krleža izmislio? Taj kolodvor mjesto je Filipova identiteta, čvrsta tačka njegova pripadanja. Na tom ga mjestu obasjan grimizom čeka otac.