'Istraga se obustavlja' posljednji je roman Claudija Magrisa (76), tršćanskoga germanista i književnika za koga je Mario Vargas Llosa rekao (a nakladnik Garzanti istaknuo na pasici) da je “jedan od najvećih pisaca našeg doba”.
Ako primijenimo Matvejevićevu distinkciju na povijesne romane i romane povijesti, Magrisovo djelo ima karakteristike i jednoga i drugoga. Polazi od konkretne osobe i konkretnih događaja, ali se njima ne bavi akribijom povjesničara, nego dodaje, unutar okvira zadanih činjenicama konfabulira, dakle, kako bi rekao Manzoni, ne rekonstruira fakta, nego način kako su ih ljudi proživjeli.
A fakta su jednostavna i nipošto umirujuća. U Trstu, jedinome u Italiji, SS-Gruppenführer Odilo Globočnik (porijeklom iz Tržiča) organizirao je u staroj Rižarni logor s krematorijem (1943-1945), odakle je dio zatočenih Židova, talijanskih i jugoslavenskih partizana s ozemlja Operacijske zone Jadranskog primorja (Furlanija, Gorička, Primorska, Kranjska, Istra i Rijeka). Tršćanin Diego de Henríquez (1909-1974), fasciniran oružjem i inim ostacima prvoga svjetskog rata na Krasu, počeo je još prije drugoga svjetskog rata prikupljati eksponate za privatnu zbirku, kaneći od nje načiniti gradski muzej rata.
Prije nego su zidovi Rižarne obijeljeni da bi se u njoj smjestio nacionalni muzej, de Henríquez je u više od 300 bilježnica minuciozno zabilježio sve što su zatočenici zapisali na zidovima 17 ćelija, na talijanskome, slovenskome, odnosno hrvatskome. Bili su tu posljednji pozdravi, imena tih žrtava, ali i napomene tko ih je izdao.
U požaru, vjerojatno podmetnutome, nestao je i on, a i dio njegove zbirke dokumenata i artefakata. O tome je već objavljen kriminalistički roman, Duge sjene smrti (Der Tod wirft lange Schatten) Veita Heinechena. Znakovito je da je dio onoga što je spašeno i dalje zatvoreno kao istražna tajna, iako je istraga obustavljena (odakle i naslov romana). Preostalo čini dio Muzeja rata, ništa manje strahovitoga od muzejā torture u San Giminianu odnosno San Marinu.
Priča uz predmete
Junak Magrisova romana je snu o muzeju žrtvovao sve, vrijeme, obitelj, napokon i život. U Magrisovu djelu to je muzej u kojemu svaki predmet može biti Aladinova svjetiljka iz koje svijetle priče o onome tko je to oružje držao u rukama i njime ubijao, a i o onome tko je iz tog oružja ubijen, što je proživio, koga je volio, što je uzalud htio. Svaka žrtva i svaki ubojica su univerzum za sebe. “Tko spasi jednog čovjeka, spasio je sav svijet”, kaže židovska izreka, ali vrijedi i obrat: ubiti čovjeka znači ubiti sav svijet, barem njegov, neponovljiv koliko je neponovljiva osoba sama.
Proturječni biskup Santini
Roman vraća žrtvama dio onoga što im je oteto, iako život na papiru, život u fikciji, nije isto što i život osobe - ali Ahil živi 3000 godina na papiru jer je bio efikasniji ubojica od drugih; znamo tko je spalio hram djevice Artemide u Efezu i tko ga je definitivno razorio (sv. Ivan Zlatoust, hvala na pitanju), ali ne znamo tko ga je projektirao.
Istraga se obustavlja roman je o Magrisovu dobu, u Trstu i svijetu koji riskira u ratu, odnosno opstaje vazda između dva rata, bilo koja.
U romanu su isprepleteni, u suživotu koji samo beletristika može i smije omogućiti, povijesni likovi poput Hrvatima krajnje proturječnoga biskupa Santina, ili don Edoarda Marzanija koji je u Rižarni mučen, ali je uspio izići kroz vrata a ne kroz dimnjak, pa je baš on zvonima oglasio početak ustanka, prispjeloga kad je bilo kasno, s likovima koje je Magris izmislio tak da ni u životu ne bi bili življi - pa i zato što je izmišljenu liku lakše biti kreposnim, nego zbiljskome, s njegovim temperamentom izvan kontrole vlasnika, nekmoli pisca.
To je svijet u kojemu pravda nije zajamčena, ni neimenovanu osobenjaku (kojemu je de Henríquez samo polazište, nipošto dvojnik) koji traži pravdu za žrtve Rižarne, ni samim tim žrtvama, ni žrtvama uopće, premda su u svakom ratu gotovo svi žrtve (pokatkad i neki od krvnika). Stoga se Magrisov roman doima kao glas uskraćene pravde.