U nastavku donosimo:
- odnos oca i kćeri razdvojenih kontinentima i jezicima, s fokusom na njihovu svakodnevnu komunikaciju i tihe pukotine
- fragmenti sjećanja na Sarajevo i američku svakodnevicu, uz motive boli, nostalgije i tihe upornosti
- ranjivost roditelja suočenog s PTSP-om, nesanicom i starenjem, te intimne brige koje kruže između njih dvoje
- ideju kuće za pisanje kao utočišta koje kći gradi, uz sudar vrijednosti između nezavisne kulture i korporativnih navika
- iskustva i stavove o knjigama koje oblikuju obiteljsku intimu, od Johna Bergera do Waltera Benjamina
Nakon lani u VBZ-u objavljena "Malog romana o tišini" Semezdina Mehmedinovića u kratko je vrijeme izašla i njegova "Kuća za pisanje", a autor, koliko mi je poznato, paralelno radi na još nekoliko knjiga.
Kao svaka Mehmedinovićeva knjiga, i "Kuća za pisanje" je poetična i introspektivna. Ovaj put pisana manje fragmentarno, i dalje su to naizgled jednostavne rečenice u kojima je život, kakavgod, opisan s naklonošću ka životu kakvu Semezdin Mehmedinović posjeduje u izdašnim količinama.
Ovaj put pripovijeda o odnosu oca i kćeri, koji ne dijele istu državu, ne dijele ni kontinent. Ono što je njemu bilo formativno, njoj je posve strano, Bosna je njegova, njoj nepoznata, baš kao i bosanski jezik koji je njemu, piscu, gradivno tkivo života.
Ona, kći, Amerikanka je, komuniciraj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....