Umberto Eco uspio je i iz groba svoje suradnike izbaciti iz koncepta: zabranio je da se o njemu i njegovu djelu raspravlja u prvih deset godina smrti.
Baš su se kolege i učenici okupili na Sveučilištu u Bologni da ga komemoriraju u Visokoj školi humanističkih znanosti koju je osnovao i da se dogovore o simpoziju za godišnjicu smrti, koji je rektor unaprijed odobrio, kad je udovica telefonirala Patriziji Violi, Ecovoj nasljednici na katedri, i obavijestila je da u oporuci Eco zahtijeva od udovice i djece da ne promiču ni ne odobravaju skupove o njemu u sljedećih deset godina.
Poput Krleže
U Italiji im se čini da je ideja originalna, da se tome samo Eco mogao dosjetiti. U Hrvatskoj ne samo da su znali, nego su stigli i zaboraviti da je Miroslav Krleža dao zapečatiti svoju ostavštinu na dvadeset godina, eda bi se o njoj govorilo, te je eventualno objavljivalo, tek s povijesne distance.
S time što je Krleža bio svjestan da ionako malo tko čita njegova djela, da su u centru pažnje tračevi o njemu, eventualno njegovi tračevi (sjećanja i sni) o prošlim ljudima i vremenima – što je umješno iskoristio Enes Čengić. Pitanje je, napokon, koga je Krležino djelo još zanimalo više od Krležina “prljava rublja”?
Eco je bio sve prije nego naivan i nerealan. U krajnjoj liniji, tko može zabraniti nekom sveučilištu u Americi ili u Mjanmaru da okupi proučavatelje njegova djela, bilo znanstvenoga, bilo romanesknoga?
Imao je na umu nešto drugo: obeshrabriti, u prvu ruku, isprazne komemoracije, verbalne spomenike, gdje se svi natječu ukrasiti lik do te mjere da se od tih kulisa ne vidi ni “d” od djela; usto upozoriti prijatelje i učenike, zapravo sve koji su mu dužni makar uncu pijeteta, da se uzdrže od praznoslova.
Tkogod je pratio prijateljev lijes do groblja uzbrdo po vrelu danu i čuo one oko sebe kako gunđaju na račun pokojnika, obično se odlučio za tihu sahranu u krugu najbližih; Pirandello je naredio da ne dođe ama baš nitko, da lijes bude zadnje kategorije i da ga ukopaju gologa. Eco je, po običaju, izbjegao patetiku i opredijelio se za ironiju. Zabrana, ma non troppo, allegretto funebre, da se poslužimo talijanizmima internacionaliziranima kroz glazbu.
Niti naziv ulice
Govorio nam je to za života, ali mislili smo da se šali, kao i obično – komentirali su okupljeni u Bologni. “Nije htio biti mumificiran ni monumentaliziran”, ispravno je sažeo Costantino Marmo. Naravno, prihvatili su ograničenje.
Doduše, i sam Eco je reterirao. Prije osam godina, u L’Espressu, lijepo je napisao da ni ulicu ne bi trebalo nazvati po nekome tko je mrtav manje od sto godina. Kao da mi je čitao misli.