NORVEŠKI PISAC

"Pišem o ranjivosti Skandinavaca, kad požele mijenjati život mijenjaju posao ili partnera. Ljubav skoro postaje vrsta karijere"

Geir Gulliksen

 /Tale Hendnes
Osim po svojim romanima u kojima govori o propalim brakovima, krizi srednjih godina, Gulliksen je poznat i kao dugogodišnji urednik slavnog Karla Ovea Knausgårda

Tko u mladosti nije bio socijalist, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, nema pameti - ta poznata rečenica, opće mjesto što ga pripisuju Churchillu, makar su isto to bitno prije britanskog državnika izrekli i mnogi drugi, od francuskih akademika do švedskih kraljeva, mogla bi dijelom opisati o čemu to norveški pisac Geir Gulliksen, uz puno priče o seksu i propalim brakovima, pripovijeda u romanu "Gle nas sad".

To je, među ostalim, roman o polaganom odustajanju od socijaldemokracije, o okretanju liberalnim ekonomskim idejama, o posustajanju pred životom, krizi kasnih srednjih godina ... Kao da socijaldemokracija jedino ide uz mladost, a mladost Gulliksenovih likova, nije nebitno, koincidirala je s vremenom jačanja ljevičarske paradigme. Zrele godine te "zablude" mladosti, kolikogod ih se nerado odriču, sve teže trpe. Život je umorio ljude, dijelom potrošio ideje.

Naslov romana, taj "Gle nas sad", Gulliksen upotrijebi u jednoj rečenici, nakon dvjestotinjak stranica, za razgovora koji Hans Kassajordet, nekadašnji novinar, i njegova poznanica, kći socijaldemokratskog političara na umoru, vode uz posmrtnu postelju njezina oca. Ona je kratko izašla s liječenja u sanatoriju, njemu se netom raspao drugi brak, oboje su teško poljuljani, sjena onoga što su nekad bili. U toj kratkoj rečenici "Gle nas sad" razočaranje je i reminiscencija onoga što su mogli postati, aluzija na to kako im sad izgledaju životi, prihvaćanje da su se kao ljudi promijenili, odmaknuli od vrijednosti koje su im nekad bile bitne, možda i danas vjeruju u njih, ali kao da ih ne umiju slijediti.

"Vidi Švedsku, vidi Francusku i Nizozemsku. Vidi Englesku. Ili vidi nas, postali smo liberali, svi redom", izgovara Gulliksenov lik.

Hans Kassajordet nekad je bio znatiželjan student sociologije, potom novinar, a danas je spin doktor, PR konzultant. Zaljubljuje se u bitno mlađu ženu, tom vezom (koja neće opstati) rastura svoj drugi brak, ostaje sam i očajno se loše nosi sa samoćom, s činjenicom da su iza njega dva braka, dvije kćeri, jedna koja ga godinama ne želi vidjeti, druga s kojom je živio do jučer, ali koju zapravo slabo poznaje. Dok se seli u unajmljeni stančić, čini mu se da su svi u braku ili ljubavnoj vezi, počinje patiti od osjećaja manje vrijednosti, vodi beskrajne unutarnje razgovore s bivšom ženom ...

Nije Hans Kassajordet jedini, oko njega su razni likovi čiji se brakovi raspadaju, svi imaju djecu iz još uvijek aktualnih i iz onih bivših brakova. Dok ne znaju ponekad o čemu bi pripovijedali ni s vlastitom djecom, a kamoli s djecom njihovih bivših ili sadašnjih partnera, svi trče pronaći nove partnere. Često disfunkcionalne obitelji ulančanih propalih brakova samo se množe, njima kao da je preplavljeno društvo.

Gulliksen gradi gustu mrežu emocija i monologa unutar likova te odnosa među likovima. Seks je tu ljepilo, ali nije glavni sastojak. Puten i krajnje životan, i onda, pogotovo onda, kad protagoniste vodi krivim putem, kad im cijeli život skrene u posve drugačijem pravcu, natjera ih da iza sebe ruše ono što zapravo nemaju psihičkog kapaciteta rušiti ako žele ostati na stabilnim nogama.

Gulliksen dobro portretira krizu srednjih godina, doba kad se svode prvi ozbiljni računi, kad mnogi stanu i kažu to "Gle me sad!".

image

Geir Gulliksen

/Tale Hendnes
image

naslovnica romana "Gle nas sad" Geira Gulliksena (prijevod Anja Majnarić, Fraktura)

"Gle nas sad" ima sličan autorski rukopis Gulliksenovu prvom u nas objavljenom romanu "Priča o jednom braku" (oba je prevela Anja Majnarić, objavila Fraktura).

Razgovarali smo telefonom, netom što je Geir Gulliksen, inače dugogodišnji urednik knjiga Karla Ovea Knausgårda, završio posao oko trećeg toma Knausgårdove "Jutarnje zvijezde". U Norveškoj je Gulliksen poznat i kao pisac i kao Knausgårdov urednik.

Što je ostalo od norveške socijaldemokracije, koliko se ona promijenila?

"Većina institucija socijalne države i dalje je tu, funkcionira, ali najveća se promjena dogodila u ljudima, mislim da smo izgubili osjećaj povezanosti, manje pristajemo uz ideje solidarnosti, manje vjerujemo da smo u neku ruku dijelom odgovorni jedni za druge, da ne stoji svatko sam za sebe na ovom svijetu. Dakle, najveća promjena dogodila se iznutra, u nama, ljudima. A to bi, jasno, u budućnosti moglo dovesti do još većih i gorih promjena u institucijama.

Postajemo društvo u kojem se oko svega trguje, pa i oko stvari koje su temeljne i bitne kao što su zdravstvo i obrazovni sustav. U Norveškoj postoji javnozdravstveni sustav koji se oslanja na javni proračun, ali imamo i privatne poliklinike. To je u redu, ali je i neka vrsta metafore koja pokazuje da jednakosti nema. Jer, ako imate novac, možete brzo obaviti sve što vam je potrebno da sačuvate ili poboljšate zdravlje, a onda niste jednaki onima koji ovise isključivo o javnozdravstvenom sustavu. Naravno da možete ako imate mogućnost i želite platiti privatnog liječnika, recimo dijete odvesti u privatnu kliniku, zašto ne? Ali, u isti čas to potkopava javno zdravstvo. A, to se događa na sve strane u našem društvu. Ne samo u zdravstvu.

Svatko gleda svoja posla i trguje za sebe, uključujući i zdravlje. Mislim da je to najdrastičnija promjena koja se dogodila za mog života. Mogu tu promjenu osjetiti u svom tijelu, u svojoj glavi. I sâm sam se promijenio. Morao sam raditi na sebi, boriti se da se, kako godine idu, ne odreknem ideje da smo mi odgovorni jedni za druge, da tim idejama jednostavno ne okrenem leđa. Na razne načine sam se promijenio, više nisam ona osoba koja sam bio 1970-ih, ali i dalje se u sebi borim protiv tih promjena. Jer, mi smo na putu da izgubimo neke jako bitne stvari, to se ne događa samo u Norveškoj, nego diljem Europe", kaže Gulliksen u razgovoru za Jurarnji list.

Desnicu treba razumijeti

Na koji način rezultati nedavnih švedskih parlamentarnih izbora, na kojima je desničarska stranka Švedski demokrati dobila veliku potporu birača, mogu utjecati ili već utječu na političku klimu u Norveškoj?

"U Norveškoj smo već imali u vladi stranku koja nije puno drugačija od Švedskih demokrata. Dakle, imamo iskustvo s tim. Iako sad nemamo takav slučaj, treba biti svjestan da nitko nije na to imun.

Treba stalno imati na umu da su oni koji glasuju za takve stranke, mnogi od njih, zapravo ljudi koji se boje, da reagiraju iz straha. Nisu to nužno neki loši ljudi loših namjera, nego su vođeni strahom. Boje se imigracije, plaše se da se Norveška ne promijeni previše brzo i previše radikalno, da ne postane bitno drugačija zemlja. Ne slažem se s njima, ali mogu ih razumjeti. Posljednjih godina pokušavam što manje osuđivati, a što više razumjeti drugačije od sebe. Poznajem neke koji glasuju za takve stranke. Odrastao sam u malom mjestu, vrlo blizu Osla, u obitelji u kojoj nije bilo ni novca, ni knjiga, stoga znam kako žive ti ljudi, mislim da mogu donekle razumjeti kako se osjećaju.

Moj život je danas bitno drugačiji, ali moje podrijetlo i djetinjstvo taj mi svijet ne čine stranim. Glasače desne političke opcije treba htjeti razumjeti, shvatiti otkud dolaze, kako žive, što ih muči, i onda s tim informacijama nešto napraviti. Jer, ako samo upiremo prstom i osuđujemo, to neće puno pomoći ni nama da promijenimo situaciju, ni tim ljudima da promijene mišljenje."

Norveška se iz hrvatske perspektive doima kao naglašeno individualističko društvo. No, lik iz romana, Hans Kassajordet, kao i mnogi drugi oko njega, nakon razvoda ne zna biti sam, posve očajnički, da utiša ponore u sebi, da se ne susretne sa samim sobom, traži novu partnericu.

"Jedna od tema koje ovaj roman pokušava osvijetliti jest ranjivost modernih Skandinavaca. Odnosi su, na neki način, sve što imate. Ako ostaviš svoju staru obitelj, ako ti se raspadne brak, ideš što prije osnovati novu. Naravno da to nije način kako svi žive, ali u ovom romanu izgleda da to jest način kako gotovo svi žive", govori autor.

image

Geir Gulliksen

Baard Henriksen/

Statistika kaže da 60 posto norveških srednjoškolaca ima rastavljene roditelje.

"Onda je prilično normalno ono što se događa mojim likovima, to je jedan od scenarija koje možete imati u životu. Ranjivost i cinizam, mislim da su to teme o kojima govorim u ovom romanu. Biti u drugom, trećem braku prilično je često, ne doživljava se dramatičnim. No, mislim da bismo to trebali doživljavati dramatičnije nego što mi na to gledamo. Jer, razvod i novi brak jako mijenjaju život djece rastavljenih roditelja. Naravno, mijenjaju i život tih roditelja. Često ne razumijemo koliko nas to promijeni. Trebaju godine da shvatimo koje su sve posljedice. Kao da živite jedan život, rastavom braka počinjete novi život, a onaj prijašnji više baš i nije s vama. Jest, djeca su tu, viđate ih, možda i žive s vama, ali cijela ta situacija nije dobra ni za koga. Na odnosima treba više raditi, u nas je postalo uvriježeno da ako ne ide u jednom braku, ideš u novi odnos, novi brak i tako dalje."

Brak kao konzumerizam

Ako je stopa razvoda 60 posto, onda, moguće, mnogi uđu u brak već s mišlju da to možda i neće potrajati "dok ih smrt ne rastavi", da će ih prije smrti rastaviti neke puno banalnije stvari?

"Brak ljudi često gledaju kao način da promijene vlastiti život kojim nisu zadovoljni. Jer, ako hoćete mijenjati život, mijenjate posao ili mijenjate partnera. Tako ljubav gotovo pa postaje neka vrsta karijere. Trgujete uokolo", kaže Gulliksen.

Ako hoćeš mijenjati život, možeš i na psihoterapiju, ne nužno po novog partnera, odvraćam. Je li konzumerizam način na koji danas neki gledaju brak, gotovo kao posao, ako ti ne odgovara jedan, tražiš drugi posao, ako ti ne odgovara jedan partner, brzo tražiš drugog? I dok raditi najčešće moraš iz egzistencijalnih razloga, mnogi osjećaju da pošto-poto moraju biti u vezi ili braku, popuniti neke egzistencijalističke praznine na brzinu?

"Nitko ne želi biti sam. I dalje su zajednica i partnerstvo najpoželjniji način za živjeti. Jer, puno je nade kad ulazite u odnos. Nade u sreću, zajedništvo, u život o kojem ste sanjali. Brak je, mislim, čin nade."

Zašto brak kao institucija? Zašto je i dalje bitno imati ugovor? I drugi i treći put.

"Zanimljivo je da je to još uvijek najčešći oblik povezivanja i zajednice, ali jest. Najčešći način života. Zaljubljivanje znači nadu, vjeru da će to trajati dugo, možda i zauvijek. Teško bi se ljudi drugačije zaljubljivali, mislim da se većina nas zaljubljuje u tu ideju da smo našli srodnu dušu i da ćemo s njom sad dugo, dugo živjeti mirno, možda do kraja života, zauvijek. Iskreno vjerujemo da je to zauvijek. Mislim da je to razlog što je brak i dalje tako bitan, iako se ljudi vjenčaju više puta."

Ako se ne odlučite za brak, znači li to da odnos nije dovoljno ozbiljan?

"Ja sam u trećem braku, nadam se da će tako zauvijek i ostati (smijeh). Svaki put kad sam se ženio, mislio sam da je to baš to. I kad sam bio u vezi sa svojom drugom ženom, poželio sam se vjenčati, drugi put, pokazati da je taj odnos važan, kao što mi je bio važan i odnos zbog kojega sam ušao u prvi brak. I kad već tako razmišljam, onda naravno da sam se morao oženiti i s trećom suprugom jer trebalo je to biti isto jednako formalno i jednako bitno kao i moj prvi brak. Mislim da sam se tako osjećao kad sam se oženio treći put, ovo je to. To je to. Ovo je najbitniji odnos za mene i naravno da se želim oženiti. Kad sam bio dva puta prije oženjen, ne želim da se ti odnosi doimaju važniji negoli je onaj u kojem sam sad. Imam djecu iz svakog braka. Možda je i to bio razlog što sam te odnose htio formalizirati."

S Karlom Oveom Knausgårdom radi godinama - 2009. uredio je prvi tom "Moje borbe" i do danas urednički potpisuje sve što je Knausgård napisao.

Knausgårdov urednik

Zašto je Knausgård postigao takav svjetski uspjeh?

"Moć je književnosti, među ostalim, i u tome što nekoga tko negdje sjedi sam i piše, pokušava naći jezik kojim će izraziti važne osjećaje, što literaturu tog čovjeka mogu razumjeti ljudi diljem svijeta. Mislim da je to u slučaju Karla Ovea jednako kao i s Annie Ernaux. Ne morate biti nužno u stanju napisati nešto što je jako pametno, ili provokativno, nego je bitno napisati nešto što ljudi osjećaju kao istinito, autentično.

Nešto što čitatelji osjećaju ne samo kao iskustvo pripovjedača, nego se možda i oni s time mogu negdje povezati, naći zajedničke točke. To je ljepota književnosti.

Ako želite reći nešto istinito o svom životu ili životu drugih ljudi ili ljudi općenito, morate pronaći jezik koji će omogućiti da budete emocionalno uvjerljivi, vjerodostojni. Divno je da ljudi kao vrsta imaju tu mogućnost. To je vještina koja nema ništa s time koliko imate novca, ni s time koliko smo tehnički razvijeni. Ne kod ovog tipa pisaca. To je jedino povezano s time da pokušavate biti iskreni dok pišete, što je puno, puno teže nego što ljudi obično i zamišljaju."

Nedavno sam razgovarala s poznatom norveškom književnicom Monicom Isakstuen. Knausgård je bio urednik njezina romana "Bijes" (Sandorf, prijevod Željka Černok). Govoreći o radu s Knausgårdom urednikom, Isakstuen mi je kazala da je imala odličnog urednika, ali urednika koji je silno produktivan pisac, jako zauzet, doduše temeljit i fokusiran u mailovima koje joj je slao vezano uz njezin roman, ali i urednika koji joj nije bio dostupan za sastanke, manje ili više spontane razgovore o knjizi dok je radila na njoj, za neku kavu uživo na kojoj bi komunicirali.

To ju je na koncu navelo da svoj sljedeći roman objavi kod drugog izdavača, da odluči na novoj knjizi ne raditi s Knausgårdom, jer preferira imati urednika koji je dostupniji na razne načine.

Zanimalo me kako je Gulliksenu, koji Knausgårda dobro poznaje, raditi s piscem sve ove godine, kako Gulliksen vidi Knausgårda iz te uredničke optike.

"Ništa se sve ovo vrijeme nije promijenilo. Radimo i danas kao što smo radili na početku. Doduše, puno se stvari promijenilo u njegovu životu, ali ništa se nije promijenilo u načinu kako on radi, kako pristupa pisanju, u tome kako priča o pisanju, svojem pisanju i pisanju općenito.

Rad s njim je zapravo prilično jednostavan. Pošalje mailom ono što napiše, ima faza kad mi mail šalje svaki dan, pa ja to i čitam svaki dan. Uglavnom komuniciramo mailovima, on šalje tekst, ja komentiram. Ponekad pričamo telefonom, a vrlo, vrlo rijetko se vidimo jer je on u Londonu, a ja u Oslu. Jako dobro funkcioniramo."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. prosinac 2022 12:12