Boris Pasternak dugo je tragao za njegovim imenom. Već je započeo pisati roman, imena su se mijenjala i nijedno nije bilo dobro, sve dok, priča tako kaže, pisac nije slučajno na ulici naišao na okruglu metalnu pločicu s autografom davnog industrijalca iz predsovjetske ere: Živago. Ime je to za junaka nepoznatog porijekla. Ne zna se iz koje klase potiče, koje su vjere bili njegovi, koje narodnosti. Po zanimanju je liječnik – vrlo sličan liječnicima u Antona Pavloviča Čehova, dobar, blag i distanciran od svijeta – zaljubljive je naravi, starinskih manira, nepripadajućih revolucionarnom dobu u kojem živi. I što je, možda, najvažnije: Živago je pjesnik. U drugome dijelu romana tiskane su njegove pjesme, koje su među najboljim što ih je pjesnik Pasternak napisao.
Možda je doktor Živago usavršeno utjelovljenje samoga pisca. Naime, i Pasternak je imao nečega od njegove distanciranosti, bezazlenosti i romantike, što ga je u nevoljna doba Staljinove diktature spašavalo nevolja, logora i smrti. Iako se družio s onima koji će nestati u Gulagu, sa skoro cijelom generacijom najvažnijih sovjetskih pjesnika i romanopisaca, Pasternak ne samo što je ostao praktično neokrznut, nego je telefonirao Staljinu pokušavajući se založiti za prijatelja. Stoga je zanimljivo čitati roman o doktoru Živagu kao svojevrsnu piščevu duhovnu autobiografiju i emocionalno razotkrivanje.
U naslovu romana igra je riječi: na staroslavenskom doktor Živago skoro da je doktor Života, doktor Živoga. Živago je pomalo Hamlet, jer živi u vremenu koje je iskočilo iz zgloba, pomalo je Faust, ali je većim dijelom, zapravo, neusporediv. Njegov vitalizam i elementarna životna vedrina kontrapunkt su epohe: sve oko njega je drukčije od njega.
Ubrzo nakon Pasternakove Nobelove nagrade, koja je neugodno odjeknula u Sovjetskom Savezu, toliko neugodno da je pisac bio primoran da odbije priznanje, David Lean je u britanskoj produkciji snimio film s Omarom Šarifom u naslovnoj ulozi. Slojevita romaneskna priča svedena je na ljubavni spektakl s puno snijega i pomalo suza, koji će vidjeti milijuni gledatelje širom svijeta. I kako to ponekad biva, krinka Omara Šarifa trajno je prekrila lice doktora Živaga, koje će, možda, ugledati još samo oni sretnici koji uspiju prije pročitati roman nego što vide film.
Onaj stvarni Živago živi vođen osjećajem liječničke dužnosti i osobne časti, ispunjen blagošću i milinom kakvi se ponekad zgode u onih lijepih i pametnih ljudi, koji imaju neki izrazit dar, a lišeni su svake potrebe da vladaju ovim svijetom. I to je, zapravo, ono najbolje u Pasternakovom romanu: junak od čiste dobrote. Možda i posljednja takva narav u književnoj povijesti.