Preminuo Slobodan Šnajder

Hrvatski književnik, dramatičar, prozaik, kritičar i publicist Slobodan Šnajder preminuo je u 78. godini života, objavila je njegova kći Tena na njegovoj stranici na Facebooku.

‘Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo. Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio se komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je posljednje godine učinila ljepšima. Hvala vam na tome‘, napisala je Tena Šnajder.

Šnajder je rođen u Zagrebu, gdje je 1974. stekao i diplomu (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i anglistiku). Jedan je od pokretača kazališnog časopisa Prolog (1968.) i njegov glavni urednik (1971.–1975.; 1976.–1985.). Od 1991. djeluje kao profesionalni književnik.

Kao kolumnist djelovao je u Glasu Slavonije (1993.) i u Novom listu (od 1994.). Objavljivao je prozu, eseje, kritike i drame i dramolete . Djelom Metastaza navijestio je niz ‘drama biografije‘ koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji (Kamov. Smrtopis, 1977.; Držićev san, 1979.; Hrvatski Faust, 1981.; Confiteor, 1983.; Dumanske tišine, 1986.; Gamllet, 1987.; Draga Tilla, 1991.; Nevjesta od vjetra, 2003.).

Pisao je i drame ratne tematike (Utjeha sjevernih mora, 1992.; Zmijin svlak, 1994.), koje su izvođene uglavnom na njemačkom govornom području, a bave se genocidom, logorom, masovnim silovanjima.

Izvedene su mu i drame Enciklopedija izgubljenog vremena (HNK u Varaždinu, 2011.) i Kako je Dunda spasila domovinu (Istarsko narodno kazalište u Puli, 2012.). Izbor kolumni iz Novoga lista objavio je u knjigama Kardinalna greška (1999.) i Umrijeti pod zvijezdom (2005.). U zbirci novela 505 sa crtom (2007.) bavi se promjenama koje su se događale 1990-ih u Hrvatskoj.

U ljubavno-ratnom romanu Morendo (2012.), priča iz perspektive bolesnika, a roman Doba mjedi (2015.) prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. stoljeću do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata.

2019. godine izdaje knjigu eseja Umrijeti u Hrvatskoj.

‘Anđeo nestajanja‘

Za roman Anđeo nestajanja primio je nagradu Miroslav Krleža (2023./2024.). Kako smo prenijeli, prema obrazloženju žirija "epskost romana Anđeo nestajanja, u kojemu autor iznosi vlastito viđenje povijesnih kretanja od perioda uoči Drugoga svjetskoga rata, ‘dobiva kod Šnajdera osobenu polemičku utemeljenost i okvir za osobni obračun s poviješću‘. ‘Upravo u tome leži snaga vrhunske književnosti – u nemiru koji ostavlja, u nemogućnosti da nađemo konačne odgovore, u potrebi da ga iznova promišljamo i usvajamo. Šnajderov roman nam ne da mira‘.

Kako je poručio prilikom predstavljanja romana, njime je htio "riješiti neke probleme iz našega grada i povijesti".

"Prvi dio knjige je moj hommage zagrebačkoj ilegali, i taj dio ima dimenzije grčke tragedije. O tim ljudima koji danas ne postoje pisao sam s velikim poštovanjem", istaknuo je pisac koji je u isto vrijeme u intervjuu za Jutarnji list detaljno iznio svoje stavove o književnim nagradama.

U spomenutom intervjuu na upit o nacionalizmu rekao je da se "nacionalisti se kunu u narod, a narod se već u velikoj mjeri razbježao. Nacionalizam s vremenom oroni, desupstancijalizira se, postaje kao jelo koje se sastoji od samih začina. Javni diskurs sastoji se od samih uskličnika, pa još malo, i od samih krikova. Nacionalistički projekt države Tuđmana i njegovih ofucao se i u sebi urušio čim su Srbi, uglavnom silovoljno (izraz koji se u ‘Doba mjedi‘ rabi za prisilno regrutirane naše Švabe), odbjegli u nikad točno određenom broju, ali svakako se radi o više stotina tisuća, koji imamo isto tako smatrati demografskim gubitkom Hrvatske, dakle gubitkom na broju podanika države koja zapravo živi svoj novi feudalizam. Sablasna je ona slika Tuđmana koji ljubi barjak u ‘vlaku slobode‘ izražavajući neizmjernu radost što se njegovo kraljevstvo smanjuje. Dakle, taj se projekt urušio jer je mogao funkcionirati samo ako je na nišanu neprijatelj koji trajno pristaje to biti, to jest izvršiti tu uslugu nacionalizmu. Kad on, neprijatelj, nestane, valja ga izmisliti i na tome radi DP".

Podijelio je tada i svoj stav o Jugoslaviji, za koju je kazao da idealna država nije bila, "ali je imala svojih uspjeha koji su danas nedostižna utopija. S njom se zbiva nešto slično kao s uspomenom na Tita - ne mrze Jugoslaviju i Tita zbog njihovih neuspjeha - sad, kao i onda, oni su ih bezmjerno radovali. Već ih mrze zbog njihovih uspjeha. I to je zapravo ono što je ujedno tragično".

No daleko više nego književnost i teatar o Jugoslaviji su rekli povjesničari poput Dejana Jovića, dodao je Šnajder preporučivši povjesničareve knjige.

Otvorio se i na temu svog mandata na funkciji ravnatelja ZKM-a. "ZKM, što je to danas za mene? Uzaludni ljubavni trud, tako stoji u jednom Shakespeareovom naslovu", priznao je.