.jpg)
Dok smrt šeta među prolaznicima, junak romana “Nemoj me buditi” Marka Tomaša provodi dane između piva, pelinkovca i viskija, kad se pogleda u ogledalo teško se može povezati s tim likom što bulji u njega, u novinsku redakciju u kojoj se vodi da je zaposlen odlazi rijetko, pun je gađenja prema svijetu, slabo motiviran ustati iz kreveta, kamoli izaći stana.
Tomaš je u cijeloj regiji puno objavljivani pjesnik, ovo mu je prvi roman. Otkud roman u pjesnika? Kako je došlo do ovog “pomaka”? “Pisanje sam izabrao kao poziv kada sam shvatio da, pored svega drugog, a radio sam koješta, jedino pisanje rezultira osjećajem zadovoljstva i ispunjenosti. Proces je isti kad pišem poeziju i kada pišem prozu. To mi je bitno. Nema tu pomaka. Svi me to isto pitaju pa stječem dojam da postoji prirodna, bogomdana hijerarhija među književnim rodovima.”
Knjiga zagonetka
Govoreći kako je radio na romanu, od čega ga stvarao, kaže: “Motiv je istinita priča koja je poznanici mogla potpuno uništiti život. Bila je predmet mračne prevare kojom su neki ljudi htjeli doći do njene vrijedne imovine. Suludu priču iz kronike sam gurnuo na rub teksta. U literaturi bi bila potpuno neuvjerljiva. Zato sam se htio baviti osjećanjima kakva su se u meni javila kada sam se zamislio u toj situaciji. Nelagoda, nemoć, strah, panika. Nacrt sam radio dosta dugo.
Precizan plan je najvažniji. Kada točno znaš što želiš i kako to ostvariti pisanje postaje igra, trajalo je tri i pol tjedna ako izuzmemo proces uređivanja. Tad smo izbacili kratki dio stvarne kronike jer je svojom nevjerojatnošću banalizirao tekst.” U romanu je, pripovijeda dalje, “sve prenaglašeno, u krajnostima, emocije su konstantno povišene jer sam tekst kreirao kao dugački panični napadaj.
To se slaže uz moj katkad pompozni karakter. Koristeći se stilskim sredstvima prezrenog žanra zaobišao sam njegova pravila jer sam zaplet gurnuo u stranu, prepustio znatiželjnom čitatelju da ga pronađe u snovima i rubnim stanjima glavnog lika. Krize, unutarnja previranja su ono čime u prvi plan stavljam osjećanja lika koji iz prvog reda vidi korumpiran sustav, prevaru, otmice, prijetnje ubojstvom. Anksioznost odavno ima razmjere pandemije, uzrok su nezdravi odnosi i ambicije, osjećaj nedoraslosti, a beskrupuloznost je vrlina, treba gomilati obveze i novac, društveno legitimirati uspjeh.
Trčimo a ne stižemo nigdje. Putujemo da udarimo recku. Sve je postalo samo sebi svrha. Nas nema nigdje a tamo moramo stići da ispunimo formu. Moramo nekako potvrditi vlastito postojanje jer nemamo vremena uvjeriti se u isto. Sve je privid. Stvarao sam knjigu zagonetku ogrnutu odjećom junaka krimi literature. Stvarnost je noir. I karikatura.”
Uzrok nesreće
Glavni lik romana novinar je i komentator, u jednom trenutku prati suđenje jer je morao zamijeniti kolegicu. Zašto je crna kronika, uz sport i tračeve, najčitanija novinska rubrika? Kakvo crnilo ljude vuče na - crnilo?
“Nesreće dijele živote na poglavlja, daju timbar pojedinim razdobljima. Živimo u takvoj kulturi - nesreća je ono što se istinski događa. One koje preživimo našoj egzistenciji daju autoritet i smisao, društveni legitimitet. Smrt je najveći misterij, erotika, a rođenje bolest i početni uzrok vrhovne nesreće. Stvarna promjena dogodit će se kada shvatimo da je život misterij koji još nismo primijetili.”
Marko Tomaš ima nomadsku biografiju. Rođen je u Ljubljani, u osnovnu školu išao u Mostaru, potom bio vojvođanski gimnazijalac, u Somboru, radio u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Mostaru.
“Rođen sam na prekomandi. Najbitniji dio djetinjstva proveo u Mostaru. On i njegova sudbina su me najviše formirali. Veliki utjecaj imaju stalne selidbe. Nestalnost kao konstanta. Spoznaja da istina nema stalnu adresu i da nije jedna. Odustajanje od prilagodbi a jednostavno uklapanje. Ne shvaćam niti mogu biti shvaćen. To je lagodna pozicija. Mostar je kuća tuge u meni.
Zagreb se vraća kao kismet, a i dio obiteljske povijesti. Djed je tu studirao. Živio kod strica koji je bio glumac u HNK. Ličim na njih. Cesta između, mijene krajolika, njima je nalik moj karakter. Umiješan je i Beograd, sarajevska sjeta, srednjoškolske uspomene iz Sombora. Život je ionako halucinacija. Nema dokaza njegovog postojanja. Neko vrijeme doslovno nisu mogli utvrditi da sam postojao prije 1999. godine.”
Buduća ruševina
S vremenskim odmakom od tridesetak godina i osobnom biografijom koja je krcata toponimima iz sad raznih država nekad jedne zemlje, kako danas gleda na raspad bivše Jugoslavije?
“Nesreće dijele život na prije i poslije. Tad sam prezro uvjerenja u koja se ljudi kunu. Lako postaju prošlosezonska moda. A netko za njih ubija. Kako bi dokazao svoju ozbiljnost. A sve je buduća ruševina. Navodno su postojali planovi za uspostavu civilizacije. Nikad nisu realizirani. Mogli smo ovo i ono. Da. Mogli smo i u šetnju. Ozbiljni ljudi su opasni po čovječanstvo. Da nisu bili bi smiješni. Nisam spreman umrijeti ni za što, a za bilo što sam spreman živjeti.”
U njegovoj poeziji u raznim iteracijama više se puta pojavljuje sintagma “znati živjeti”. Što znači znati živjeti? Što mu se u životu čini bitnim?
Šansa za svijet
“Ljudi još nisu otkrili život. Primat se zabavlja rješavanjem zagonetke smrti. Život je kada sam kontroliraš moranje i trebanje. Bitno mi je živjeti otvorenog srca, voditi brigu da nitko ne padne kao žrtva mog življenja. Tako je oduvijek.
Nisam u tom smislu napredovao od vrtića. Šansa za svijet bi se pojavila kada bismo iznenada otkrili fenomen života. Religija ga banalizira. Znanost diže na razinu čudesnih pojava. Jedinstvo svega u univerzumu to uistinu jeste. Rasprši strah od smrti. Živjeti. Igrati se. Živjeti od igre. Pisanje je igra koju sam izabrao. Volim to misliti u svojim dobrim danima.”
Lani je u Nakladi Jesenki i Turk objavljena Tomaševa pjesnička zbirka “Trideset deveti maj”. Što je to 39. u maju?
“Žalim što nisam inzistirao na izvornom naslovu. Pisao sam je kao autoironiju, prošao kroz moj razvoj kako bih ukazao kako su smiješne predstave o mojoj poeziji i o meni samom. Htio sam se našaliti na svoj račun, pokazati koliko je komično ozbiljno doživljavanje samog sebe. Izvorni naslov je bio ‘Tomaš za početnike’. Ironično, urednik se zabrinuo za moj navodni ugled.
Prijatno me iznenadilo da imam nešto tako važno. ‘Trideset deveti maj’ je kompromis, igra s rođendanom meni važne osobe. Ispoštovao sam očinsku zabrinutost. Lijep je naslov, zvuči kao bitan povijesni datum. To i jeste. Trideset devetog maja čovječanstvo će doživjeti katarzu i svijetom će zavladati ljubav.”