Javno se, pred nacijom, potpomognuta književnošću posvađala još jedna norveška obitelj. Da je riječ o anonimnoj autorici, možda bi se moglo pojednostavljeno zaključiti da je odlučila probati recept Karla Ovea Knausgårda, na brzinu na roman svrnuti pozornost. No, samo oni koji Knausgårda nisu čitali mogu pomisliti da je jednostavno pisati kao što to radi on, da je karijeru izgradio na opsesivnom bilježenju i razotkrivanju vlastite obitelji. “Moja borba” daleko je kompleksnija “borba” od dnevničko-ispovjednog iznošenja vlastita života i života onih koji su oko autora.
Vigdis Hjorth nije nepoznato ime, iza sebe ima dvadesetak romana, među najčitanijim je norveškim autoricama. Ipak, roman koji je objavila 2016., ovih dana i u nas prevedeno “Nasljedstvo” (Anja Majnarić, Ljevak) donio joj je novu vrstu vidljivosti za koju je pitanje je li si ju željela priskrbiti. Knjiga je preko noći u Norveškoj postala bestseller. U “Nasljedstvu” se, kako i naslov predvidljivo upućuje, Hjorth bavi nasljedstvom, ostavštinom što ostaje iza preminulih roditelja, konkretno oca. I ne samo onim materijalnim, nego pripovijeda o (ne)djelima oca koja su Bergljot, seksualno napastovanu djevojčicu, obilježila za cijeli život.
Roman kreće od trenutka kad se dijeli imovina. I, iako su tvrdili da će sve četvero djece dobiti jednako, naposljetku su odlučili vikendice ostaviti dvjema mlađim kćerima, a sina Barda i kćer Bergljot zaobići.
Bio je to zadnji čin koji je podijelio obitelj polovica koje se i onako godinama nije viđala, ali i moment koji je donio priliku za ponovno okupljanje, suočavanje jednih s drugima i s prošlošću.
U “Nasljedstvu” se obitelj autorice Vigdis Hjorth prepoznala. Tvrde da je priča autobiografska, maliciozno ispripovijedana.
Pa kad naratorica Bergljot, glavni lik u “Nasljedstvu”, kazališna kritičarka u 50-ima, kaže “imam osjećaj da bi me majka i otac radije vidjeli na psihijatriji negoli kao spisateljicu”, to moguće i nije daleko od istine.
Obitelj je “Nasljedstvo” do te mjere uzrujalo da je sestra Vigdis Hjorth, Helga Hjorth, uzvratila objavivši svoj roman, iteraciju na istu temu.Vigdis Hjorth sestrin roman revanša, doduše, i nije iznenadio.
Bitka po novinama
Jer, svađa oko knjige počela je bitno prije ne što je knjiga i objavljena. Kad su roditelji i sestre saznali da piše o obitelji i stvarima o kojima se ni pod vlastitim krovom nije glasno razgovaralo, kamoli da ih se iznosilo izvan obitelji, počeli su kovati plan kako odgovoriti. Izdavačkoj kući stiglo je pismo odvjetnika obitelji.
Hjorth se pribojavala da će urednik i izdavač odustati od objavljivanja, da će ih uhvatiti nelagoda, ako ne i panika. Kako god bilo, odlučila je rukopis objaviti. Ako ga nitko ne bude htio, razmišljala je, stavit će ga na internet. Besplatno. Da svima bude dostupan.
Objavljivanje je, barem na trenutak, učinilo da je - odahnula.
Prvih je mjeseci, dok je obitelj vodila bitku po novinama, autorica šutjela. Zapravo, nije niti pratila što se događa, norvešku zimu prezimila je u Crnoj Gori, norveške portale nije čitala. Za to su vrijeme njezinu autorsku slobodu da pripovijeda branili kolege književnici.
Sve napisano odnekud jest stiglo do tastature, bilo da je osobno od autora ili nekoga drugog proživljeno, ili da je produkt mašte. Kad fikcija, koja zrcali život jer o njemu i pripovijeda, postaje memoarska literatura, autobiografska?
Oštra linija
Vigdis Hjorth kaže da je teško povući oštru liniju. Odgovornost je, misli, na autoru, o njemu ovisi kako atribuira svoj rukopis, svoju knjigu. “Ako kažete da je to roman, onda jest roman. Da sam odlučila pisati o svojoj obitelji, učinila bih to poput Karla Ovea Knausgårda, koji u svojim knjigama ‘likove’ naziva imenima svojih roditelja, brata, žena, djece…” Može li se uopće opisati stvarnost, stane li taj život u tri tisuće stranica, u šest tomova?
Hjorth kaže da čitatelj, svaki za sebe, odlučuje što će s time i kako će na to gledati. Ako čitatelju nešto zvuči istinito, zaključit će da je dobro napisano, možda i da to jest istina, na jedan ili na drugi način.
U “Nasljedstvu” autorica kao da guli luk, otkriva slojeve i slojeve razdora koji je stvorilo desetljećima prešućivano nasilje. Sve ono što je potisnuto, nije nestalo, ni kćeri, koja u životu bježi u pijanstvo, potom u književnost, što dalje od stvarnosti, boji se noći, boji se usnuti. Ali, nije nestalo ni ocu koji ju je kao djevojčicu seksualno napastovao, a ni majci žrtve, napadačevoj supruzi. Ono što je zaključano u ormaru, zagurano pod tepih, nije prestalo postojati, koliko god da ga utišavaju, učinjeno pripovijeda i svim likovima svrdla dušu.
U neku ruku, gotovo pa svatko od četvoro djece, i majka koja nije zaštitila kćer, kao i otac napasnik, postaju žrtve ili barem plaćaju cijenu učinjenog kao i onoga što su trebali, ali nisu učinili. Iznova i iznova obitelj pokazuje da će radije pokušati vjerovati u laž negoli se suočiti s istinom koja iza sebe vuče pitanja o njihovoj ulozi, odgovornosti roditelja, izostanku podrške sestara.
Kad tematizira unutarnji psihički reljef svojih likova i njihovih motiva i emocija, autorica pokazuje forenzični smisao za detalje. Priča je ispripovijedana u prvom licu, govori je žrtva Bergljot, ona nad kojom je prvo otac izvršio nasilje, a potom i majka, pa sestre, jer su odbile slušati je, moguće iz straha da bi joj mogle povjerovati.
Roman što ga je napisala Hjorth manje je zanimljiv po obiteljskoj svađi koja je punila norveške tabloide, nego po raspravi što ga je slijedila, toj vječnoj temi koliko se literatura naslanja na realnost i je li joj dozvoljeno kopirati tu realnost. “Nasljedstvo” je ponajviše zanimljivo na razini propitkivanja odnosa žrtve, počinitelja i onih koji znaju, ali šute, ili znaju, a ne žele znati, jer ni sebi ne žele priznati. Gledamo i naslućujemo koliko duboko samoobmane sežu, koliko su ljudi daleko spremni ići da bi ih održali.
Kad žrtva ne dobije poruku da je se čuje, da se njezina tuga uvažava i poštuje, na stari sloj nalijepi se još jedna nova rana.
Hjorth ne bježi od političkih usporedbi, priča u kojima potomci ljudi koji su bili žrtve strašnog zločina postaju počinitelji. Pa tako publicist Bo, kolega njezina glavnog lika, kazališne kritičarke Bergljot, pripovijedajući o putovanjima u Jeruzalem i Tel Avivu kaže: “Zazidali su Palestince unutra, rekao je, odnosno vani, rekao je, ne samo radi sigurnosti, nego da ih ne bi morali gledati i prepoznati se u njima, da ih ne podsjećaju na njihovu vlastitu ponižavajuću povijest u ulozi žrtve, i zato što ih ne mogu podnijeti zbog onoga što su im učinili i što im još uvijek čine.”
Bergljot je pomogla psihoanaliza, često se utječe Freudu koji nije bio iznenađen zlom koje su Europljani u stanju učiniti jedni drugima. Pogrešna je ideja, mislio je Freud, da čovjek uz pomoć zdravog razuma i dobrog odgoja može istrijebiti zlo iz sebe i društva. Jer, niti smo sami po sebi dobri niti loši, isti je čovjek dobar u jednom i možda zao u nekom drugom kontekstu. Pučki bi se u nas to reklo: “Prilika čini lopova”, kolikogod to djelovalo banalizirajuće i kao takvo onda - strašno.
U više se navrata u knjizi autorica referira na poznati danski film “Proslava” (“Festen”), snimljen kasnih 1990-ih, napravio ga je tad još mladi Thomas Vinterbertg u maniri “Dogme 95”, manifesta koji su inicirali Lars von Trier i Thomas Vinterberg, tražeći da se film pročisti od specijalnih efekata i modernosti, vrati tradicionalnijem rukopisu. “Proslava” je bio i prvi film snimljen u maniri Dogme. U njemu na grandioznoj rođendanskoj zabavi, na kojoj je otac okupio baš sve bitne mu ljude, sin za zdravice progovara o tamnim tajnama obitelji.
Kroz zlatno polje
U trenucima straha, kad se nakon puno godina na ostavinskoj raspravi, nakon očeve smrti, treba suočiti s obitelji koja joj nije vjerovala da je žrtva očeva seksualnog nasilja, dok prestrašena ide autobusom pa vlakom u grad, osjećajući se kao da ide u rat i smrtno se bojeći tog rata, Bergljot razmišlja o uvodnoj sceni Vinterbregove “Proslave”, zavidi junaku filma koji šeće kroz zlatno polje što se lagano povija na vjetru znajući da ide u rat… “Kako je mogao izgledati tako mirno, zašto ja ne mogu?” pita, pa zaključuje da je film ipak samo film, nerealan; sin u njemu, doduše, gadno konfrontira oca, ali kraj je ipak relativno sretan. U životu, pak, uvjerena je Bergljot, ne završava dobro onaj tko se konfrontira ocu i obitelji.
Mlađa sestra Astrid sve je te godine pokušavala zadržati kontakt s Bergljot, iako nije bila voljna čuti njezinu priču o ocu. Ironija je da se Astrid profesionalno bavi zaštitom ljudskih prava. Bergljot u jednom trenutku kaže da bi baš zbog toga mogla znati da do pomirenja “može doći samo ako sve strane u konfliktu iznesu svoju priču, a trebala bi znati i da povijest ne zastarijeva, ona koja se bavila konfliktom na Balkanu”.
Bergljot je do svojih 30-ih ostala ucijenjena žrtva. Sada zrela žena, blizu pedesete, osjetila je gotovo pa fizičko olakšanje kad je otac umro. Kao djevojčici, tada u dobi između pet i sedam godina, rekao je da će, ako ikome kaže što joj radi, on morati u zatvor, a majka će vjerojatno umrijeti.
Može li se odnos silovane kćeri i majke obnoviti nakon što otac umire?
Može li joj kći koju je izdala oprostiti?
“Psiholog u novinama napisao je da je svjedočio takvim prizorima, da je netko tko je nekoga izdao priznao svoj grijeh i zaplakao, a povrijeđena osoba okrenula je glavu i s nepromijenjenim izrazom na licu odbila molbu za oprost. Dok je psiholog još bio neiskusan, to mu je bilo bolno gledati i ohrabrivao je povrijeđenu osobu da popusti i prihvati kajanje. Ali onda je to prestao činiti. (…) Onoga tko je izdao ne smije se pohvaliti što je priznao svoju izdaju prije nego što očaj, tuga i bijes povrijeđenog ne budu prepoznati. Bez toga će kajanje naići na neplodno tlo”, razmišlja Bergljot, a Vigdis Hjorth piše dalje može li Bergljot oprostiti i može li zaboraviti, kako živi s tim djetinjstvom koje prosijava, s tim iznenadnim i traumatičnim bljeskovima sjećanja.