Senka Marić

‘Ubijamo i uništavamo jedni druge ljubavlju. Štitimo kad ne trebamo štititi... U korijenu svega je strah‘

Senka Marić je pjesnikinja, urednica i nagrađivana prozna autorica iz Mostara

 Neja Markicevic/Cropix/Cropix
U novom romanu ‘Gravitacije‘ bavi se ‘intimnom slobodom žene‘. ‘Danas žene imaju različite vrste slobode‘, kaže autorica

Senka Marić napisala je roman "Gravitacije" (VBZ, 2022.) koji na tragu Susanne Tamaro i Michaela Cunninghama predstavlja tri generacije žena s različitim kontekstualnim, ali sličnim kulturalnim uzusima koji su oblikovali i nastavljaju oblikovati njihovo iskustvo. Kako? Pa, preko nas koji i dalje (ne)uspješno reproduciramo modele ponašanja koji su u najmanju ruku - autodestruktivni. Književnost (svekolika fikcija!) nastavlja pobjeđivati stvarnost svojim dugoročnim učincima. Marić je pjesnikinja, urednica i nagrađivana prozna autorica. Živi u Mostaru, a djeluje regionalno. Njezin roman "Kintsugi tijela" oduševio je naše bivše i sadašnje javnosti i kritiku svojom maestralnom igrom dokumentarnog i intimnog, svjedočenjem bolesti (karcinom) i njezinim odstranjenjem. Razgovarali smo o žudnjama, narativima sreće i ljubavi u koje smo "uvezani", procesima te radu nostalgije i melankolije u ovim našim kulturama.

Vaša strast jest pisanje, ipak dugo ste oklijevali, unatoč zbirkama poezije, s prvim romanom "Kintsugi tijela" za koji ste dobili nagradu koja nosi ime jednog od najvećih - Meše Selimovića. Sada, retrospektivno, zašto je trebalo toliko dugo?

- Da, iako sam prije objavila tri zbirke poezije, dugo mi je trebalo da se odlučim pisati roman. Mislila sam da ja to ne mogu, da ne znam. Poeziju sam pisala od djetinjstva, od osme godine da budem precizna, objavljivala od kraja devedesetih. U to sam vrijeme pisala i kratke priče te ih dala na čitanje nekim piscima koji su smatrali da nisu dobre. Ostala sam uvjerena da se proza ne može pisati onako kako je ja pišem. Ono što želim reći - nisam se umjela izraziti kroz pripovijedanje nadugo i naširoko. Nemam problem s takvim stilom, ali meni ne leži - važna mi je atmosfera relativne izmaknutosti iz stvarnosti, unutarnji glas, funkcioniranje teksta kao niza slika. Sada vidim da su te priče bile na tragu glasa i stila mojih romana. Naravno, tu se nije radilo ni o kakvoj zluradosti, nego jednostavno tim ljudima nije odgovarala ta poetika. Roman "Kintsugi tijela" napisala sam kada mi više nije bilo važno hoće li se nekome svidjeti. Potreba da govorim onako kako želim govoriti te želja za igrom s tekstom bila je jača i važnija od odobravanja drugih. Isto, poslovično sam neambiciozna. Uvijek je tu bio netko tko me je nagovarao da objavljujem. Osoba koja me je doslovno potjerala da se vratim prozi moja je bliska prijateljica, književnica Lejla Kalamujić. Svakodnevno mi je govorila da pišem priče i tjerala me da napisano šaljem na različite natječaje. Tada sam dobila nekoliko nagrada, a kada su me organizatori zvali da me obavijeste, ja redovno nisam niti znala o čemu se radi. Ali poslije, objavljivanje romana i recepcija publike i kritike uvjerili su me da to što radim možda i ima nekog smisla te, još važnije, da imam pravo pisati kako želim.

Životu u/s pisanjem prethodila je borba s dobro upogonjenim patrijarhalnim obrascima - tko je Senka od prije, a tko je danas? Nadam se da ovu vrstu zahtjeva za izlaganje nećete doživjeti kao medijski ekshibicionistički prohtjev, nego kao jedan od puteva ulaska u polje razumijevanja svijeta literature, svijet autorstva...

- Teško pitanje. Na jedan način oduvijek sam ista. U smislu da ne vjerujem nikome, osim sebi. Jako sam uporna, vjerojatno i tvrdoglava, sve moram shvatiti i uvijek se držim svoje istine. Ona, doduše, nastane tek kada sve drugo i sve druge uzmem u obzir. Ne podnosim nametanje tuđe volje, ni da to rade meni, ni da to radim drugima. Otkako se pamtim, pamtim i vrlo jasan osjećaj sebe. Ono što se promijenilo jest da me je prije nesklad odnosa "svijet i ja" jako bolio, a sada mi je to savršeno u redu. Valjda se to zove zrelost. Kada shvatiš da nisi pogrešna, ali da bi svijet mogao biti. Dodatno, odrasla sam u obitelji jakih žena. Nikada nije bilo upitno da ja mogu sve što želim i da mi je sve dopušteno. Na primjer, nikada me nisu pitali, ali znalo se da čim napunim osamnaest godina, moram polagati vozački. Da nikada ni o kome ni na kakav način ne bih ovisila. Tako da ne postoji neki veliki prijelomni trenutak u mojem životu kada sam se "kao" najednom probudila. Više se radilo o tome da sam mislila kako svi znaju sve što ja znam, ali da znaju i više, pa sam pokušavala dokučiti što meni nedostaje. Na kraju sam shvatila da je ono što mi je nedostajalo bila potreba da krijem vlastite slabosti, što ljudi najčešće i nažalost rade, pa onda ostaju neiskreni i nepotpuni prema sebi i prema drugima. Tako da kada se sve sabere, ne mislim da sam se u osnovi mnogo promijenila. Sada bi Mišo Kovač trebao zapjevati: "Ostala si uvijek ista".

image

Odrasla sam u obitelji jakih žena. Nikada nije bilo upitno da ja mogu sve što želim i da mi je sve dopušteno

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Ono što se događa između teksta i autora je osobito zanimljivo. Nerijetko je "to" blokada, nijemost, strah. Procesi na putu istinolikosti i te prijeke riječi - autentičnosti... Kakvi su sve vaši odnosi s tekstom dosad bili?

- Tekst i ja u dobrim smo odnosima. Ne forsiram se. Davno sam shvatila da je moj proces rada na tekstu spor i ne nastojim ga ubrzavati. Ne osjećam pritisak da ikada više moram napisati narednu knjigu. Pisanju proze prilazim iz poetskog ugla, u smislu da mi je važno osjetiti atmosferu, svijet djela, glasove i sve što stane u jedan roman, prije nego što počnem pisati. Možda mi je to čak i najzanimljiviji dio pisanja - taj dugi period u kojem osjećam i maštam, poput privilegija da istovremeno živim dva života. Gotovo cijelih pet godina prije nego što sam napisala roman "Kintsugi tijela" bavila sam se tekstom koji će poslije postati roman "Gravitacije". Pod bavila mislim na povremeno zapisivanje kratkih crtica - pozadinske priče likova, osjećala sam ih, jednako kao i atmosferu koja treba izroditi glasove tih žena. A pisala sam ga tek nakon što je "Kintsugi tjela" objavljen, kada sam već bila sasvim sigurna da znam što želim napraviti. Počela sam raditi kada mi je prijatelj i urednik tog romana, pisac Faruk Šehić, nakon što je pročitao neke pjesme u kojim sam govorila o karcinomu, rekao da bi možda bilo dobro da probam o tome pisati prozu. Iskustvo je bilo tu, i bilo je svježe, pa sam tekst napisala za dva mjeseca, ali još godinu dana radila sam na jeziku. Pitanje jezika generalno mi je jako važno. Između forme i sadržaja, "kako" i "što", dajem prednost formi i tome "kako". "Što" je isto od antike, još uvijek se bavimo istim pitanjima, na koja i dalje nemamo odgovore, ali način, "kako", forma, mijenja se iz epohe u epohu, i daje književnosti mogućnost da uvijek bude aktualna i važna. Pitanje kronotopa je jedno od najvažnijih književnih pitanja.

Kada sam čitao "Kintsugi tijela" razmišljao sam o tim usudima - očevima, tumorima koji tu dođu s prijetnjom, a koje uvijek iznova moramo s ljubavlju tretirati, i odstraniti. Je li roman doista vama kao autorici uspio "polijepiti" frakture, rane? Je li magija literature učinila svoje?

- Ljudi uglavnom misle da se o tome radilo, ali zaista nije. Bavila sam se književnošću, svoje osobno iskustvo karcinoma promatrala sam kao bilo koji materijal i od njega pokušavala stvoriti tekst koji će zadovoljiti potrebe forme romana. Emocija bi samo naškodila tekstu. Pisanje koje se koristi kao terapija treba ostati u intimnim dnevnicima. Valjda imam previše poštovanja prema književnosti da bih je koristila za prevladavanje osobnih trauma. U fokusu mora biti tekst, njegova logika i zaokruženost, a ne potreba autora/ice da se od nečega liječi. S druge strane, naravno da mi je nakon iskustva bolesti bilo potrebno da se i liječim i sastavljam, ali to sam radila na druge načine, sama sa sobom, u svom mraku i tišini, negdje iznad riječi. Nešto od toga preneseno je na moju glavnu junakinju, puno mene istinske ima u tom romanu, u konačnici jest riječ o autofikciji, ali gdje počinje ona, a završavam ja, i obrnuto, koliko se preklapamo, što se zaista dogodilo, a što nije, ne zna nitko osim mene, niti vidim razloga zašto bi trebao znati.

Hiba i Đulsa, stupovi romana "Gravitacije", dvije su karakterne inačice našeg regionalnog patrijarhata, dvije mogućnosti - ona slobodoumnija i hrabrija i ona porobljena i odavna (samo)žrtvovana. Kako se othrvati ideji "sudbine" te i takve "ženske sudbine"? Da ne bismo postali kao Mika, treći stup romana koja kao da je sklopljena od njihovih polovica i koja ponavlja toksične modele suodnošenja sa svijetom i sobom samom: u nesretnom je braku, emotivno nezadovoljna, u potrazi za identitetom, srećom, ljubavi, smislom i spasom.

- Mislim da je upravo to pitanje koje roman "Gravitacije" postavlja. Pokušavala sam se baviti intimnom slobodom žene. Neupitno je da je suvremeni feminizam napravio jako puno za položaj žene u društvu danas, u odnosu na, recimo, prije sto godina. Nije zanemarivo spomenuti ni kako je veliku ulogu u tome imao socijalizam u bivšoj Jugoslaviji. U društvenom smislu, danas žene sve više imaju različite vrste slobode. Lik Mika je žena u četrdesetim godinama, razvedena, s kćeri tinejdžericom, sveučilišna je profesorica, ekonomski i stambeno situirana, tako bi to zvučalo u nekom oglasu za usamljena srca. I duboko nesretna. To, naravno, ne bi pisalo. Ali, iako vanjski okvir pruža, rekli bismo, sve uvjete za sreću, u intimnom smislu te sreće nema. Ona ne zna ni tko je, ni što treba raditi. Tu valjda dolazimo do ključnog pitanja, a to je pitanje smisla, dakle što je ono čime se život ispunjava. I tada Mika radi ono što svi radimo u potrazi sa srećom - zaljubljuje se, koliko god da je ta ljubav nemoguća jer se zaljubljuje u oženjenog muškarca s kojim ima "one night stand". A ima tu i Hibu i Đulsu koje, iako mrtve, govore. Hiba ga tjera iz njezina života, Đulsa sve gura u ljubav. Đulsa je jača, i Mika se sve više gubi u fantaziji. Pokušala sam tretirati pitanje fantazije, je li to prostor u kojem zaista živimo. Gubimo li tu ili dobivamo. Nisam se trudila davati odgovore. Ni sama ih ne znam.

Pitanje za milijun dolara: što vam se čini da mi - ljudi - zapravo tražimo u narativima sreće, ljubavi i smisla? Jer, sve više izgleda da se radi o sedatiranju, komformizmu, bijegu, potpori, a sve manje o izmjeni, davanju, bezuvjetnosti, svim onim zanesenim općeliterarnim motivima. Tako barem izgleda ovaj trenutačni kapitalistički interpersonalni okvir.

- Zadovoljenje želje? Ali, želja uvijek bježi od svog ispunjenja. O tome su govorili mnogi. Meni najzanimljivije Lacan. Možda smisao ne postoji. Možda je ideja potrage za postojanjem smisla ono što nas održava živima. Potraga za neuhvatljivim. I sav smisao u potrazi za onim što nikada nećemo naći. Ako je tako, stvarnost nam ne čini uslugu. Sve više zasićeni smo svime, sve je manje prostora za traganje. Pozitivno je da otkako postoji svijet, ljudi žive kraj svijeta. Svaka epoha je uvjerena da nema dalje, da smo došli do finala. Dosad se uvijek radilo o limitima naše mašte. Nadat ćemo se da je i sada to slučaj. Užasava me pomisao na stvarnost moje djece. Ona je više virtualna, nego realna. Utješim se mišlju da je to tako samo zato što sam stara. S druge strane, ljubomorna sam na vrijeme koje dolazi i koje ja neću znati. Na svijet bez mene.

image

Svaka epoha je uvjerena da nema dalje, da smo došli do finala. Dosad se uvijek radilo o limitima naše mašte. Nadat ćemo se da je i sada to slučaj. Užasava me pomisao na stvarnost moje djece. S druge strane, ljubomorna sam na vrijeme koje dolazi i koje ja neću znati. Na svijet bez mene

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Yalom nas je naučio da se trebamo oprostiti od ideje sretne prošlosti, ipak - je li moguće emancipirati tvrdo ukorijenjeni, nužno manipulativni sentimentalizam u kojem smo odgajani? Tu nostalgiju i melankoliju kao mehanizme porobljavanja subjekta koji tek kreće u život, a uvijek "tek krećemo u život", zar ne?

- Ne znam. Možda vrijeme ne protječe uzalud. Možda smo ipak nešto naučili, možda ćemo biti bolji, drugačije odgajati djecu. Svijet je ideja svijeta, stvaramo je kada se rodimo i počnemo ga upoznavati. Poznato je sigurno, koliko god nešto nepoznato može biti bolje za nas, mi ostajemo u poznatom jer je strah od nepoznatog uvijek jači. To je možda osnova našeg usuda. Ima neka knjiga, koju sam nekada davno čitala, ne sjećam se tko ju je napisao, to je nešto na tragu Castanede, zove se Celestinsko proročanstvo, ne sjećam se najbolje ni detalja, ali ideja je da ljudi prolaze kroz nekakve faze ili nivoe svijesti i znanja i kada dosegnu konačnu, desetu, tada sve znaju i svijest je toliko sveobuhvatna da se pretvore u energiju te prestanu postojati kao fizička bića. Nema opasnosti da će nam se to dogoditi, ali možda ima nade da ćemo postati bolji. Možda ipak nešto učimo.

Iako, ne bih se odrekla melankolije. Vjerujem da je njezina veza s umjetnošću važna i korisna. Rekla bih da je to pozicija s koje zaista osjećamo. Ali to o čemu govoriš tiče se onoga što bih mogla nazvati devijacijom ili manipulacijom melankolije u cilju održavanja sistema. U korijenu svega toga je strah. Ubijamo i uništavamo jedni druge ljubavlju. Štitimo kad ne trebamo štititi, uvlačimo u vlastite narative jer ne možemo sagledati stvarnost izvan svoje. U korijenu svakog zla nalazi se strah, koji često zovemo ljubavlju. Što je nacionalizam naš svagdašnji nego strah od drugog. Drugi je uvijek nepoznat i opasan, protiv nas. To je kao neko postavljanje identiteta kroz negiranje. Da bismo znali tko smo, treba nam taj drugi, negativno konotiran, da bismo sebe mogli konotirati pozitivno. Na sličnu temu Žižek je izuzetno dobro govorio o korijenu nacizma u Njemačkoj, Hitleru i svemu onome što se događalo tih godina. Da simplificiram, on uvodi termin "konceptualnog Židova", ne stvarnog, nego konceptualnog, dakle ideje, koji je prijetnja i koji je tu da otme ono što je "naše". U prvom trenutku ne radi se o čovjeku koji živi u kući pokraj naše, ali s vremenom i on to postane. Strah je najpotentnije sredstvo manipulacije kojom se osigurava moć. Na tom principu funkcioniraju i ovi naši nacionalizmi.

A nostalgija, da se i toga dotaknem, problematična je na različite načine. Posebno za mlade ljude, kojima se prijeratno vrijeme predstavlja kao mitsko vrijeme. U Bosni i Hercegovini vrijeme se dijeli na prije rata i poslije njega. Oni koji su rođeni neposredno prije, tijekom ili nakon rata obremenjeni su tim "prije", uvjetovani njime i podređeni mu. Kao svojevrsno izgnanstvo iz raja. Ne radi se tu o jugonostalgiji. Nisam sigurna da znam o čemu se radi, možda najviše o sistemu koji ne funkcionira, ekonomskoj nesređenosti, siromaštvu, nacionalizmu, korupciji na svim nivoima, nedostatku sluha za humane vrijednosti i mogla bih nabrajati do jutra. Ne znam je li isti slučaj u Hrvatskoj i drugim državama bivše nam zemlje, ali ako se zagrebe ispod površine, ne mislim da bismo našli mnogo drugačiju sliku.

Apokaliptična beznadnost kao da je povijesno naslijeđe u ovim krajevima. Kako vidite trenutačne punktove feminističkih borbi kod nas? Vaš diskurs jest feministički, onaj koji želi razumjeti, blagi, majčinski.

- Da, moguće da je upravo takav. Nikad nisam vidjela nikakvog smisla u nerazumijevanju. Ne mislim da postoji urota, niti da treba postojati potreba za naplaćivanjem dugova. Ako su to dugovi. Svi radimo najbolje što možemo i jedino kako znamo u odnosu na okolnosti. Tijekom povijesti okolnosti nisu išle naruku ženi. Znamo i zašto je to tako. Danas znamo neusporedivo više nego ikada prije. Fizička snaga ne igra ulogu. Svijet se napretkom tehnologije i globalizacijom mijenja munjevito. Važno je kako odgajamo kćeri i sinove. Važno je i preuzimanje vlastite odgovornosti. Nitko drugi nije odgovoran za mene. Nitko mi ništa ne može dati, jednako niti oduzeti.

Termin "borba" ne odgovara mi previše. Ne mislim da se za bilo što treba boriti. Borba podrazumijeva napor, silu, bol, priziva krvave prizore, govori o nepomirljivim razlikama i nikada ne završava dobro za sve uključene. Vjerujem da učimo ljude kako da se prema nama ponašaju. To nas vraća na preuzimanje odgovornosti. Postoje različiti pristupi feminizmu, neki su mi bliski, neki ne. U konačnici svi radimo kako mislimo da je najbolje. Čini mi se da sam u duši nekakav stari hipik: live and let live.

Kolektivna retorika depresije kao da je samo zaobišla Hibu u ovom romanu, što vam se čini, zamislimo na tren, da je njezinu volju oblikovalo? Zašto je njezina "volja" i motivacija toliko drugačija od ostalih likova?

- Nakon čitanja "Gravitacija" mislim da se može postaviti pitanje tko je tu zaista slobodan: Hiba, aktivna, neumoljiva, nezaustavljiva, ili Đulsa, pasivna, neprisutna, zamaštana. Snaga jest na Hibinoj strani, ali u konačnici Hiba ispunjava sve uloge koje su se od žene očekivale. Govorimo o ženama koje su rođene dvadesetih godina prošlog stoljeća. Pišući o njima i Miki, njihovoj unuci rastrgnutoj između njihovih sudbina i polariteta u potrazi za osmišljavanjem vlastitog života, pokušavala sam govoriti kako o već spomenutoj intimnoj slobodi tako i o prostoru koji pripada ženama. Činjenica je da nema putokaza, postoje teorije i ideje, ali ne i konkretni putokazi. Niti jedna žena nije živjela dalje i slobodnije nego što živimo mi, danas. Cijeli taj put u konačnici je improvizacija. Ne postoji sigurnost. U romanu Mika i Đulsa imaju svoje glasove, to su unutarnji glasovi žena. Hiba nema glas. Nju govori Mika. Hiba je dana isključivo iz vanjske perspektive. Ako bismo saznali njezina odricanja, vojnički napor ponavljanja svakodnevnih aktivnosti, recimo jutarnji razgovor sa samom sobom, putove do odustajanja od potrage za većim i dubljim smislom od načina razgrtanja veša, pripremanja zimnice itd., to više ne bi bila ista Hiba, to bi bio drugi lik. Hiba, koju zatječemo u "Gravitacijama", ima duh i humor, ali sve je to vanjsko, nema snove, ustrojena je općim pravilima koje je proglasila svojima. Možda je to smisao. Mika ne zna.

Vaši antagonisti (otac, tumor) u prvom romanu izvrsno su konstruirali socijalni krajolik u kojemu su nastali. Vaši protagonisti u "Gravitacijama" rade pasivan otpor, ponegdje autodestruktivan, takvom socijalnom pejzažu. Griješim li u primjećivanju?

- Mislim da je to dobra opaska. Neki od ljudi, uglavnom se radi o ženama, koji su jako voljeli roman "Kintsugi tijela", burno reagiraju na "Gravitacije". Gostovala sam u jednom klubu čitatelja i razgovarali smo o tome. Neki mrze Đulsu i Miku, neki Hibu ili obrnuto. Iako se to donekle prenosi i na stav o romanu, to strastveno reagiranje na likove shvatila sam kao veliki kompliment. Na kraju smo zaključili da su voljeli "Kintsugi tijela" jer govori o jakoj ženi, a "Gravitacije" kroz Đulsu i Miku iznose ono što zovemo slabim ženama. To mi je bilo vrlo zanimljivo. Čak i neke feminističke reakcije na roman u podtekstu su se bavile pitanjem ženske slabosti i nalazile takvo portretiranje žene neprihvatljivim. Kome treba slika žene kao isključivo jake? Samim ženama? Ili muškarcima? Književnost jest prostor za propitivanje stvarnosti, i nas samih, a svakako ne bi trebala biti prostor gdje žene grade sliku sebe koja treba funkcionirati kao poruka muškarcu. Žene su i jake i slabe, ponekad i jedno i drugo. Iako su ženska i muška iskustva često različita, suštinska pitanja kojima se bavimo ista su. Kada autor/ica dobro radi svoj posao, bez obzira na to tematizira li žensko ili muško iskustvo, dovodi nas do univerzalne istine i tu književnost ispunjava svoju funkciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. veljača 2023 05:58