Kad biste se mogli vratiti u 1980. godinu, uočili biste da je biografija Jima Morrisona "Nitko odavde neće izaći živ" bila jedna od od prvih takvih knjiga na tržištu. Paradoksalno, iskusnog novinara i publicista Jerryja Hopkinsa i Daniela Sugermana, menadžera The Doorsa tijekom 1971. godine, isprva su odbili brojni izdavači jer nisu vjerovali u tržišni potencijal njihove biografije Jima Morrisona. Činilo im se da je njegova slava stvar prošlosti iako nije još bila obilježena ni desetogodišnjica njegove misteriozne smrti u Parizu ili su bili skeptični prema tržišnom potencijalu biografskih knjiga o rock glazbenicima. Na koncu se "Nitko odavde neće izaći živ" prodala u više od dva milijuna primjeraka te time, a i zbog načina na koji je napisana i usustavljena, postala kalupom prema kojem će biti ukalupljene na stotine drugih biografija rock glazbenika. Početkom 90-ih "Nitko odavde neće izaći živ" postala je i predloškom za diskutabilni igrani film Olivera Stonea "The Doors", a u osvit pedesete obljetnice smrti Jima Morrisona napokon je objavljena i u nas.
Prvi put sam je čitao u 90-ima kad mi ju je u engleskom izvorniku posudio prijatelj i kolega Darko Glavan koji je The Doors do svoje tragične pogibije smatrao najboljim rock bendom svih vremena, a Jima Morrisona najveličanstvenijim rock pjesnikom.
Tada (auto)biografije rock glazbenika na engleskom nisu bile rijetkost, ali jesu na hrvatskom pa mi je bilo interesantno čitati je i "iz prve ruke" saznavati niz detalja o životu Jima Morrisona, kao i o postanku i karijeri The Doorsa koji, premda se nisu uklapali u hipijevštinu kasnih 60-ih, postaju jedan od tada najpopularnijih američkih sastava čija su slava i utjecajnost zadugo nadživjeli smrt njihova frontmena.
Čudne okolnosti
U to doba bilo mi je zanimljivo povlačiti i paralele između karijere The Doorsa i Nirvane, odnosno smrti Jima Morrisona i Kurta Cobaina jer posrijedi su bili bendovi koji su drastično promijenili tijek rock glazbe te pjesnici i frontmeni za koje se moglo reći da ih je ubila (i) slava, a ne samo ova ili ona ovisnost. Uz to, Cobainova, a još više Morrisonova smrt i do danas su prekrivene tanjim (Kurt) ili debljim (Jim) velovima misterije.
"Nitko odavde neće izaći živ", naravno, ne razrješava misterij Morrisonove smrti, iako Hopkins i Sugerman ukazuju na niz sad već dobro poznatih "čudnih" okolnosti koje su do nje dovele - srčani udar od prekomjerne uporabe alkohola, predoziranje heroinom kojeg je sporadično šmrkao, ubojstvo od strane FBI-a... Postavljaju i pitanje nije li Morrison "uprizorio" vlastitu smrt u Parizu da bi mogao anonimno živjeti, možda u Africi kao "Mr. Mojo Risin". Brojne dojave da su ga negdje vidjeli živoga, baš kao i u slučaju Elvisa, stizale su s raznih strana svijeta još godinama nakon Jimove smrti. Najvjerojatnije je Morrison umro od dugogodišnjeg alkoholiziranja, a nepobitno postao besmrtan zbog djela koja je stvorio.
Pritisak slave
Eto, i pedeset godina nakon smrti bavimo se njime i Doorsima čiji je opus od šest studijskih albuma s Morrisonom, uz posthumni recitatorski "An American Prayer" i svu silu live albuma, zaokruženiji od bitno kraćeg opusa Nirvane. Daleko od toga da nas ne intrigira kakve bi sve još albume snimili The Doors i na koje bi se još načine kao pjesnik, glumac i scenarist okušao Morrison da nije umro s navršenih 27 godina života, no želio je i izaći iz benda.
Zabljesnuo je poput komete, sukobljavao se sa svim mogućim autoritetima, a forte knjige "Nitko odavde neće izaći živ" je rasvjetljivanje njegovog burnog života od odrastanja u obitelji mornaričkog pukovnika, kasnije admirala Georgea Stephena Morrisona i razloga zbog kojih je okrenuo leđa familiji, srednješkolskih i studijskih dana tijekom kojih se (samo)obrazovao inspiriran Rimbaudom, Baudelaierom, Camusem, Kafkom, Nietzscheom, Kerouacom, Burroughsom, Blakeom, Huxleyem i drugima do ulaska u svijet rock'n'rolla i odnosa s brojnim djevojkama te poniranja u ovisnost i smrti, ne samo pod pritiskom slave i popularnosti.
Hopkins i Sugerman premalo se bave ostalim članovima The Doorsa i nedovoljno analiziraju udar koji je ta grupa izvela na američku i svjetsku popularnu kulturu, čime se više bavi orguljaš Ray Manzarek u autobiografskoj knjizi "Light My Fire: Moj život s grupom The Doors" (hrvatsko izdanje Dallas 2012, englesko izdanje Berkley Publisihing 1999), ali nemaju problem "dugog repa" karijera kao u slučaju brojnih biografija glazbenika koji nisu umrli mladi. Uz to, sočno opisuju avanture Morrisona, ističući njegove i anđeoske i demonske osobine sukladno izjavi Paula Rotchilda, glazbenog producenta većine albuma The Doorsa, koji je jednom rekao: "Jim je bio poput zločestog dječačića. Testirao je ljude oko sebe svake minute svakog božjeg dana ne bi li ispitao koliko im je visok prag tolerancije. To je bilo teško za izdržati, no kad je bio trijezan Jim je bio najdivnije, najinteligentnije, najartikuliranije ljudsko biće koje sam poznavao. Bio je načitan, osjećajan i oštrouman. Daj mu tri pića i pretvara se u čudovište. Bio je poput Jekylla i Hydea".
Time dolazimo i do sličnosti između pokojnog Jima Morrisona i našeg, bogu hvala još živućeg i aktivnog Gorana Bareta jer za obojicu su najvažnija njihova božanska djela koja vjerojatno ne bi stvorili da nisu bili dijabolični karakteri. Nije ih (bilo) lako voljeti zbog teške osobnosti, ali ih (zauvijek) valja cijeniti kao veličanstvene i karizmatične pjesnike i vokaliste.