Marija Dejanović, nagrađivana pjesnikinja, napravila je izbor pjesama o ljubavi, romantičnoj, iz pera ženskih autorica. Pjesme će od danas biti postavljene na pjesničko-ambijentalnoj izložbi "Panorama ženskog ljubavnog pjesništva‘‘ u Gradskog galeriji Striegl u Sisku.
Ljubav je centralna tema postava. "Odabrane su ženske autorice jer žene, prema mom čitateljskom iskustvu, najuvjerljivije i najraznolikije pišu o ljubavi. Možda je do toga što, iz perspektive čitateljice, bolje razumijem suptilne nijanse u iskustvima ljubavi koja su pisale žene nego u onima koje su pisali muškarci. Možda je do toga što patrijarhalno društvo neblagonaklono gleda na muškarce koji su osjećajni, ranjivi i osjetljivi, pa im je zato možda češće teško pisati o tim stanjima. A možda je to zato što romantični odnosi nastali u patrijarhalnom svijetu češće više opterećenja stavljaju na žene nego na muškarce, poput kućanskog rada, brige za djecu, očekivanja po pitanju fizičkog izgleda, strogog razdvajanja uloga djevojke, supruge, majke i bake i slično, pa zato žene doživljavaju puno širi skup iskustava vezanih za romantične odnose. U svakom slučaju, bilo je prekrasno i inspirativno iskustvo čitati sve uvrštene pjesme na okupu, iskusiti sve te načine da se voli i perspektive na ljubav. Osobito me raduje što su pjesme isprintane na kartolinama koje posjetiteljice i posjetitelji mogu, ako se u nekoj pjesmi pronađu ili im se iz nekog drugog razloga svidi, ponijeti sa sobom", kaže Marija Dejanović.
Izložbeni postav čine dva sadržajno-ambijentalna segmenta: pjesme Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Sonje Manojlović i Tee Benčić Rimay na plakatima te pjesme Irene Matijašević, Nade Topić, Vande Petanjek, Sanje Baković, Marijane Radmilović, Mateje Jurčević, Ines Kosturin, Andrijane Kos Lajtman, Olje Savičević Ivančević, Maje Marchig, Marije Dejanović i Lane Derkač koje su otisnute na kartolinama. Plakate i kartoline oblikovao je Sven Sorić. Kustosica izložbe je Alma Trauber.
Primjerci otisnutih pjesama su besplatni i dostupni posjetiteljima dok traje izložba, tako da ljubavnu poeziju svatko može i ponijeti sa sobom.
"Izborom autorica nastojali smo podjednako zastupiti sve generacije pjesnikinja, u postav uvrstiti pjesme u kojima se na raznovrsne načine tematizira ljubav te tako prikazati da postoji beskonačno mnogo načina da se voli. Ovom izložbom propitujemo načine na koje se inače romantična ljubav prikazuje u svakodnevici, ali i, jednostavno, slavimo ljubav - silu koja pokreće svijet.
Romantična ljubav može biti prekrasna i okrutna, može na ljudima ostaviti najljepši trag, ali i najdublje rane. Sve je to dio bivanja čovjekom, a raznovrsna ljudska iskustva te osjećaji koje ljubav u ljudima pokreće zabilježeni su i u pjesmama uvrštenima u izbor", govori Marija Dejanović.
Ravnateljica Galerije Striegl Alma Trauber pozvala ju je da naprave izložbu koja kombinira poeziju i galerijski prostor. Već su zajedno radile izložbu "Zazidati pukotine, zatvoriti rupe", koja je kombinirala poeziju i autorske fotografije na temu potresa i zacjeljenja, a povod je bio sisački potres i prespora obnova Siska i Banije. "Tada smo obje osvijestile koliko je kombinacija poezije i galerijskog prostora potentna za progovaranje o velikim problemima pojedinaca, ali i društva. Otad se dogodilo toliko toga strašnoga - rat u Ukrajini, sad i potresi u Turskoj i Siriji - da je naprosto nemoguće dočarati toliku količinu kaosa. Nemoguće je ponuditi uopće ikakvu reakciju koja bi u sebi nosila začetak odgovora na situaciju, natruhu razrješenja. Kao što je osjećaj empatije bio pokretač zacjeljenja u prethodnoj izložbi, tako se ljubav nametnula kao jedini mogući odgovor na svu smrt koja se širi svijetom", kaže Dejanović.
Spominje primjer pjesme "Sipine kosti", u kojoj autorica Tea Benčić Rimay govori o ljubavi kao izvorištu života i smrti:
"Nemiran dan iz bjeline
podiže te, ta ljubav
prejaka je za javu pa ti
upija sve pore sna.
Samo ja znam da je
ona poput smrti, ta
ljubav, što je više
pokušavaš udaljiti,
bliža je."
- Tea Benčić Rimay
iz zbirke "Sipine kosti", Ceres, 2003.
Vesna Parun u pjesmi "Ljubav" prikazuje dvojnu narav ljubavi, vječne sile čije je lice stvaranje, a naličje bol:
"Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja
treptavo more i mekan srh na vlatu.
Ljubav je blagoslov zemlje, zamišljena ptica
večernji jablan, kudjelja na kolovratu.
Ona je njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta.
Dala je zelen lišću i škrge ribama da dišu:
ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.
A bol je dio njen, posječena lastavica,
suza što glinu mekša, vrutak tajni.
Bol cvate klasom gorkim, čudesni kvasac vida
osvrtaj za suncem i gutljaj oproštajni."
- Vesna Parun
iz zbirke "Ukleti dažd", Mladost, 1989.
Sonja Manojlović u pjesmi "Putna groznica" govori o ljubavi prema stvarima koje su nestale iz vidokruga, ali je svijest o njima i dalje tu, te o promjenjivosti i prolaznosti svih stvari:
"Na stolu je popis onoga
do čega mi je stalo
Mažene stvari, odbačene stvari
Mile kroz poluživo kamenje i travu,
provuku se i uruše
I ptica se, na nebeskim raskrižjima
pjevajući, uruši sama u sebe
I čovjek, idući za samim sobom,
kao da je drugi,
pruži ruku
i uruši se
Pa, tko bi mogao baš ono nevidljivo
zaista htjeti, bez svjedoka
Ono sveprisutno prisvojiti
za vječno disanje."
- Sonja Manojlović
iz zbirke "Čovječica", Meandar, 2005.
"Svuda sam te tražila" Vesne Krmpotić pjesma je koja govori o tome da se ljubav ne može kupiti ili zaslužiti, nego da prava ljubav pripada onima koji znaju da je ljubav neprocjenjiva:
"Svuda sam te tražila.
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.
Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.
Svuda sam te tražila,
A ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam te htjela bez plaće i truda.
Nisam znala da se ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takvog stradanja
Kojim će te zaslužiti."
- Vesna Krmpotić
iz zbirke "108 × 108", Profil International, 2006.
"Ljubav kao višeslojno ljudsko iskustvo prikazana je i u ostalim pjesmama koje su uvrštene u postav. Tako je u pjesmi "Topao zrak" Irene Matijašević ljubav prikazana kao ono što nam, humanizirajući nas, daje utjehu i utočište u okrutnom, kaotičnom svijetu te nudi nadu u neku vrstu spasenja", kazuje Dejanović. Dodaje primjer pjesme "Ovaj dan prošiven tobom" Nade Topić "ljubav je ‘jedina istina‘, sila koja čini svijet dobrim, dok su u pjesmi "Male stvari" Vande Petanjek tragovi bivše ljubavi sadržani u sitnicama, običnim stvarima koje bolno podsjećaju na prekid ljubavnog odnosa. "Ima dana" Sanje Baković pjesma je o potencijalu ljubavi da unese život u dane kad se život čini teškim i "plime svijeta navaljuju", dok je pjesma bez naslova Marijane Radmilović pjesma o mračnoj ljubavi u kojoj se, u međusobnom skladu, susreću dvije suprotnosti."
Mateja Jurčević u pjesmi "Nikada neću znati ono bitno o tebi" piše o pomirenju s temeljnom nemogućnošću da ikad doista upoznamo čak i one koji su nam najbliži, ali i o tjeskobi koju osjećamo kad nam voljene osobe nisu fizički blizu. Ines Kosturin u pjesmi "Zarastanje" govori o tome da ljudi, kad doista vole, vole na način djeteta te analizira obrambene mehanizme koje ljudi stječu odrastanjem, dok Andrijana Kos Lajtman u pjesmi "Brijeg nije brdo" problematizira potrebu da se stvari imenuju ("sve ono što boli zbog izgovorivosti") te ovoj ljudskoj potrebi suprotstavlja prirodne fenomene poput drveća i rijeke, koju povezuje s djetinjstvom.
U pjesmi "Kad sam prvi put vidjela tvoje lice" Olja Savičević Ivančević dodjeljuje voljenom subjektu različite, često međusobno suprotstavljene identitete, dok u isto vrijeme pritom različite voljene subjekte spaja u jednu, sudbinsku ljubav. Ljubav se tako čini kao sila moćnija od pojedinaca i njihovih osobnosti, karakteristika ili identiteta. Maja Marchig u pjesmi "Disperzija" govori o ljubavi para koji je načinio dom, svoj mali svijet odvojen od "znatiželjnih glava sivih susjeda" koje im se "roje na pragu". Marchig na taj način prikazuje ljubav kao nešto izdvojeno od ostatka svijeta, posve osobno. U neimenovanoj pjesmi Marija Dejanović prikazuje ljubav kao proces istinskog razumijevanja među ljudima koji nose istu vrstu boli s kojom su se pomirili, dok Lana Derkač u pjesmi "Copy, paste", koristeći motive iz svakodnevnog života para koji se voli, prikazuje ljubav kao apsolutno prihvaćanje druge osobe unatoč sitnim razlikama.
Svi su načini da se voli čarobni jer nas čine više ljudskima - nesebičnijima, perceptivnijima, ranjivijima i ogoljenijima. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kad osjećamo ljubav - prema voljenoj osobi, prema prirodi, prema vlastitim malim navikama i svemu što nam je blisko.
Slavimo, dakle, ljubav, taj izvor najveće sreće i najveće nesebičnosti, jer ona je ono što nas čini boljima i ona sila koja pokreće svijet", zaključuje Dejanović.
Izložba u Gradskoj galeriji Striegl bit će otvorena od utorka 14. veljače 2023. do 28. veljače 2023.