I ne sjećam se više kada sam zadnji put pisao o nekoj zbirci stihova. Sad svejedno, svečanost je držati u ruci, barem za mene, novoizašlu knjigu Danijela Dragojevića “Negdje”, u izdanju Frakture.
Davno su prošla vremena kada je Milivoj Slaviček objavljivao izbor mladih pjesnika u dnevnim novinama, i izdavao časopis Stih. Samo stariji pamte polsatnu, ako ne 45-minutnu, radijsku emisiju “Poezija naglas” koju je na III. radijskom programu uređivao Danijel Dragojević (r. 1934. u Veloj Luci na otoku Korčuli). Imao sam tu čast da u nju uvrsti i moje stihove, zajedno s onima Miljenka Kovačićeka, i da ih Božidar Alić pročita u eteru. To mi je bilo nedovoljno, pa sam Dragojevića upitao, već tada 70-ih velikog pjesnika, nazočnog u svim i svakoj pjesničkoj antologiji, što misli o njima. “Nisam dovoljno plaćen da govorim što mislim”, odgovorio je.
Zahtjevni klasik
Jednom riječi, prošlo je razdoblje poezije. I nestalo je amaterskog stvaralaštva. Nekoć mladi radnici-pjesnici strahuju pred malom penzijom, kao i svi mi, izostavljajući iz računice rješenje smrti. Naposljetku, pjesnik i akademik Nikica Petrak zapisao je negdje kako ga je sram pisati stihove poslije navršene pedesete godine. Na našu sreću, pjesnici još uvijek pišu, oni mlađi poput Ervina Jahića i Ivana Hercega tiskaju, štoviše, časopis Poezija; s jednim manjim izborom u njemu su, uostalom, najavili predmetnutu, novu knjigu pjesama “Negdje” Danijela Dragojevića.
Bilo bi preuzetno pomišljati kako je moguće napisati nešto novo o pjesniku Dragojeviću. O njemu su pisali majstori našeg stiha i eseja. Dragojević je, s druge strane, redovito odbijao najviše pjesničke i spisateljske nagrade, te su ga žiriji ostavili, naposljetku, na miru plašeći se “košarice”. Kao da je tom gestom branio jedan “sredovječan” stih napisan velikim slovima u pjesmi “Na kraju krajeva”, i objavljen pred 41 godinu u prvom broju časopisa Teka: “Ali što se koga tiče što u mom vrtu cvjeta ruža”.
Kad spominje Zenona, odnosno Heraklita - dva puta u zbirci “Negdje”, Dragojević to čini s punom odgovornošću, tražeći od svoga čitatelja da nekog vraga o tome znade, da se obavijesti kako bi ga dokraja razumio. Velikim dijelom klasici XX. stoljeća bili su i jesu zahtjevni, i to s razlogom.
Kako se nosi starost
Filozofijska tradicija kod Dragojevića nije obična referenca, kao što to nije kod Eliota ili Pounda. O njoj dovoljno govori amblematski naslov jednog njegova zapisa u prozi: “Wittgenstein u Omišu”. Upečatljiv je, i ponešto nedokučiv, poput svojevrsnog plakata za posebnu pjesničku večer, na koju se zabranjuje ulazak “nezaposlenima”.
Dragojevića je puno “lakše” slijediti, naoko, prema referencama na suvremenost, pa i na medijske objave i buku. Koja je razlika, naposljetku, između antičke Grčke i suvremene Hrvatske. Heraklit nije imao interneta, a ipak je pisao o istim sadržajima, što se danas prostiru u drugačijim formama. Tu nema ozbiljne razlike, ukoliko se površnost prihvati kao osnovni zakon u takozvanom globalnom selu, ukoliko se za poeziju uzimaju medijski oglasi turističkih putovanja i životopisi društvenih prvaka i prvašića. U već spomenutoj pjesmi, Dragojević je imao stih “ima partijaca jednopartijaca učitelja”, a u drugoj: “Venecija tone kroz nas u nas”. U njima se “doslovno” reflektirala ondašnja suvremenost, pa i ona medijska, no zbog toga pjesme nisu postale tzv. stvarnosne. U istom časopisnom, Tekinom ciklusu iz 1972. - “Iz novije kutije za lov” - Dragojević je prorekao svoju i našu starost: “Pod vodom dišu ribe,/ zašivene u oblik, u vlastita usta./ Kao što se nosi starost/ njih pritišće težina budućih preobrazbi”.
Što je od ondašnjih preobrazbi danas preostalo u pjesnikovim stihovima: smrt, ufanje, ljubav? Četiri desetljeća premostio je, na prvi pogled, opetovanim toponimima: neimenovanim otokom, koji bi mogao biti njegova rodna Korčula, i Dubrovnikom, mjestom svoga sazrijevanja. Među njima je i u knjizi “Negdje” potekla rijeka Sava, voda pjesnikova radnog vijeka. Tu se pojavio i jedan jedini pjesnik, Dragojevićev stariji suvremenik: “Drago I.”, pretpostavljam Ivanišević. Dragojević je u snu sklopio pakt s Ivaniševićevim, onako kako ga je Pound sklopio s Whitmanom. No, evo te čitave pjesme u prozi “San”: “Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to me neobično veseli, kaže on”.
Veslač s jednim veslom
I tako, gotova je ova kratka pjesma u prozi u kojoj “Drago I.” sliči Dragojevićevu susjedu Mirjanu “dok je trčao otokom i vikao/ Bježte, ljudi, pada nebo”, iz pjesme “Nebo”. Za razliku od “Sna” pjesma “Nebo” napisana je u nevezanom stihu. A zašto nije u prozi, upitat će netko. Ta i takva spokojna granica pjesme u stihu i prozi kod Dragojevića je određena, od stranice do stranice, od pjesme do pjesme, misaonim sklopom, onom rijekom ili morem, vodom u koje se ne može dva puta ući. A što se Wittgensteina tiče, postoji u “Negdje” veslač s jednim veslom, kao što je to kod austrijskog filozofa bio pljeskač s jednim dlanom.
Drugim riječima, kod Dragojevića postoje trajni usporedni kontinuiteti među kojima se pojavljuju nove pojedinosti, od kojih neke dolaze iz novina, kao što je došlo “potonuće Venecije”. Samo neka ih je, i neka bude novih pjesama Danijela Dragojevića. Jer ovaj “stari” pjesnik nije uzeo životnu dob kao izgovor za lošu pjesmu, njegova se potraga i lov za bistrom misli nastavlja mimo klackalice mladost - starost. Negdje u trokutu Korčula, Sava, Dubrovnik. “Negdje” je potvrda klasičnosti Dragojevićeve poetike.