Bogdan Budimirov, “otac” limenki u Zapruđu, arhitekt koji je s nekolicinom kolega u socijalizmu stvorio domove za više od trideset tisuća ljudi i autor jedne od poznatijih stolica u povijesti hrvatskog dizajna, preminuo je nekoliko dana prije svojeg devedeset i prvog rođendana, potvrdilo je Društvo arhitekata Zagreb.
S Bogdanom Budimirovom više sam puta razgovarala, prvi put o Zapruđu, zagrebačkom kvartu koji je tek posljednjih godina dobio revalorizaciju arhitektonske struke. Budimirov je bio zadovoljan učinjenim, obilazili smo zajedno zgrade, smetalo mu je kad bi vidio da ih je pojedini stanar devastirao, nadograđivao, doživljavao je to osobno.
Pogled s Pantovčaka
A kako je uopće došlo do Zapruđa, objasnio mi je u razgovoru: “Gradonačelnik Većeslav Holjevac je mene i tadašnjeg direktora Jugomonta odveo na večeru u restoran Mirni kut, gdje smo jeli puricu s mlincima. Poslije večere odvezli smo se na Pantovčak odakle se pružao pogled na cijeli Zagreb. Holjevac nam je pokazao dio Zagreba gdje je Velesajam.
Rekao je kako želi da, kao što je osvijetljena ova osovina do Velesajma, isto tako bude osvijetljen i ovaj dio Novog Zagreba koji se pruža na drugu stranu, a koji je bio posve u mraku. Naime, tad su ovdje bili samo smetište i rukavci rijeke. Tako je sve krenulo.”
Bogdan Budimirov sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem radio je na stvaranju montažnih sustava, koje su primijenili i u Folnegovićevu naselju, na Borongaju, u Remetincu, koje je u doba njihova nastanka hvalio znameniti Udo Kulterman. Sustavi koje su stvorili zvali su se YU60, a potom YU61. Potonja je bila poboljšana verzija, nakon što su proveli anketu što treba poboljšati među stanarima koji su živjeli u stanovima po modelu YU60. U okviru tadašnjeg Jugomonta radili su najjeftinije stanove na tržištu.
Na pitanje zašto baš limenke, Budimirov je odgovorio: “Razmišljalo se koji je materijal najlakši za obradu. Ispalo je da je to lim, koji nema čvrstoću osim kad se savije.”
Kuća za dvoje
Od novijih projekata koji su postigli veću prepoznatljivost vrijedi istaknuti Kuću za dvoje, koju je za sebe i svoju suprugu sagradio na Perjavici. Pretprošle godine Udruženje arhitekata Hrvatske nagradilo ju je kao najbolje stambeno ostvarenje. Na kući je radio punih četrdeset godina, bilo mu je bitna njezina ekološka održivost.
Ovaj tehnički izuzetno spretan arhitekt, naime, sagradio je kuću koja troši, po nekim procjenama, osamdeset posto manje energije. Kad sam posjetila njegovu kuću na Perjavici, a bilo je to još dok je bila u izgradnji, rekao mi je: “U biti je dosta teško arhitekturu projektirati sam za sebe. Stoga sam odlučio da moja supruga Maja bude investitor, a ja autor projekta. Činilo mi se jednostavno. No, nije bilo. Projekt sam izmijenio od prve skice pa do kraja čak dvadeset i jedan put.”
Na prvoj skici, objašnjavao mi je, tlocrt je bio u obliku trokuta, kasnije se ipak odlučio na duguljasti tlocrt prema tradicionalnim slavonskim kućama, ili vojvođanskim. Muž i žena imali su svak svoje vlastito krilo, susretali su se u središtu kuće, gdje je kuhinja. “Kuća je predviđena za dvoje penzionera”, rekao mi je. Fasada kuće posve je ostakljena, pa se stvorio osjećaj boravka u prirodi. Ipak, rolete od lima omogućuju potrebnu izolaciju kad je potrebno.
Student na gradilištu
Budimirov je rođen je 1928. u južnom Banatu, u Izbištu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beloj Crkvi, gdje je maturirao 1948. godine. Iste godine došao je u Zagreb i upisao se na Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta u Zagrebu. “Odlučio sam otići u Zagreb. No, u to se doba trebalo tražiti odobrenje da se napusti republiku. Otišao sam kod ministra znanosti u Beograd i službeno podnio molbu.”
Na fakultet se upisao 1948., a diplomirao je 1975. godine. Studirao je, dakle, dvadeset i sedam godina. Naime, u to se doba zaposlio i nije stigao obavljati svoje studentske obaveze pa mu je ukinuta stipendija. Studiju arhitekture vraćao se povremeno, na molbu profesora. No, umjesto na studiju, svaki je dan bio na gradilištu u Studentskom gradu, koji se tada počeo podizati.
Tog se razdoblja svoje mladosti prisjećao ovako: “Neposredno nakon rata na rubnim su se područjima gradili ‘gradovi’: filmski, pionirski, studentski, sve po uzoru na campuse, a sve rukovodeće osoblje bili su studenti. Tada je bilo na snazi pravilo da težina montažnog elementa ne može biti veća nego što ga može ponijeti osam radnika. Postojala su, naime, samo tri krana u cijeloj Jugoslaviji. I tada smo počeli razvijati ideju montažne gradnje.”
Nakon te gradnje otišao je u Njemačku, kako je rekao, planirao je ostati dva tjedna, ostao je dvadeset godina.
U industrijskom dizajnu važan je uz ostalo i po dizajnu stolica, primjerice po stolici od elastične ploče, koja je tematizirana na nekoliko izložaba posljednjih godina, među ostalim i onoj posvećenoj šezdesetima u Muzeju za umjetnost i obrt: “Neki su dizajneri tvrdili da nije moguće drvenu ploču previti preko rubova, odnosno proreze produžiti preko ruba, da je to suprotno statici. To me opsjedalo jer sam znao da nije tako, da nije suprotno statici. I na kraju sam uspio”, rekao je.
Važna je za Budimirova i knjiga “U prvom licu” Vladimira Mattionija. A za svoj je rad dobio i nagradu za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.