“Neka beba papa. Ja neću gledat’”, kaže stariji gospodin na tramvajskoj stanici u blizini Glavnog zagrebačkog kolodvora gdje je mama Anamarija sjela podojiti svoju dvomjesečnu Miju. Djedica se smije i okreće glavu na drugu stranu. Ne čini se da mu to pričinja posebnu nelagodu. Samo je pristojan. Gleda svoja posla.
Nekoliko minuta kasnije pored Anamarije sjeda druga žena. Odmah joj je jasno što se događa i obraća joj se sa smiješkom: “Jao, što vam je slatka beba. Koliko je stara?” “Dva mjeseca”, uzvraća Anamarija. “Ne smeta vam što dojim tu? Baš je nervozna. Morala sam je nahraniti.”
“Ma kakvi. Što bi smetalo? Pa to je sve normalno, odgovara gospođa i nastavlja razgovor o izazovima majčinstva. Prisjeća se vremena kada je ona bila majka i dijeli to s Anamarijom. Opušteni razgovor slučajnih prolaznica. Ništa neobično.
Majčinski razgovori
Anamaria Iličić (20) je majka dvomjesečne Mije i ne voli se skrivati dok doji. Ne želi to ni sebi ni drugim majkama. Zato se dobrovoljno javila za naš društveni eksperiment dojenja u javnosti, kojim smo htjeli istražiti kako ljudi reagiraju na dojenje.
Je li to za hrvatske građane uobičajeno ili je još uvijek tabu, provjerile su naše reporterske ekipe u Zagrebu, Splitu, a skoknuli smo i do Solina.
Nakon željezničkog kolodvora, Anamaria je sjela i na kavu u najprometnijem dijelu grada, zagrebačkoj špici. Podne je. Svi stolovi su puni. Ipak, nalazimo jedno mjesto u prolazu. Anamaria sjedne, a Mia se nedugo zatim javlja. Vrijeme je za ručak. Anamaria bez puno oklijevanja odluči namiriti svoju gladnu kćerkicu. Nekoliko stolova dalje skupina mladih sportaša uoči što se događa. Pretvaraju se da ne gledaju, ali svako malo nekome od njih pobjegne pogled prema Anamariji. Ona ne mari i hrani bebicu. Za stolom pored nje sjedi žena srednjih godina s kćerkom i unukom. Ni one ne obraćaju previše pažnje na majku i kći u intimnom trenutku. Žena se okreće, a Anamarija je upita da li joj smeta što doji? - Ma ne, naravno, to je sve normalno. Samo ne znam jel’ vam tu baš OK, tu svi puše - promrmlja žena i ne okrene se više.
Izolacija majke
Mia ima dva mjeseca i hrani se isključivo majčinim mlijekom. Anamaria, inače rodom iz Slavonije, živi na istoku Zagreba i do centra mora ići javnim prijevozom. Odlazak u grad na dva-tri sata, koliko joj minimalno treba da nešto obavi, bio bi naprosto nemoguć da se Anamarija ustručava dojiti vani.
- Dojim svugdje. U javnom prijevozu, na ulici, u šoping centru, nasred trgovine, u banci, kod javnog bilježnika, u crkvi, na svadbama i obiteljskim proslavama. No, otpočetka nije bilo baš tako. I sama se sjećam kad sam jednom prije u vlaku vidjela jednu mamu kako doji svoju bebu. Mislila sam: Isuse bože, pa zar baš tu, nasred vlaka? Ali, onda se rodila moja Mia. Koja je stalno gladna.
Još u trudnoći računala sam kako ću dojiti u spavaćoj sobi, kako ću se uvijek maknuti i od svojih ukućana, dok mi dojenje na ulici nije uopće bilo prihvatljivo. Sad doslovce dojim i hodam, ako je baš panika. Već vrlo brzo nakon Mijinog rođenja uvidjela sam da će biti nemoguće izolirati se svaki put kada ona bude gladna. Tada sam odlučila da ću dojiti u javnosti. Da neću pokrivati niti sebe niti dijete nego ću jednostavno dojiti kad god moje dijete to zatraži. Dojenje je zbilja nešto prirodno i ne namjeravam se skrivati - priča nam Anamarija, koja je s Mijom bez problema dojila na nekoliko zagrebačkih lokacija.
No, tako bezbolno ne bi prošlo u Slavoniji, otkud je Anamaria rodom. Čak je i supruga, priznaje, morala preodgojiti. Njemu je bilo više neugodno nego njoj. “Što ćeš sad tu dojiti? Evo, svi te gledaju. Zar sada baš moraš?” slušala sam to svaki put kad smo izašli vani, smije se Anamaria, koja je rodom iz Posavskih Podgajaca, u blizini Županje.
U manjem mjestu, otkud je ona, dojenje se doživljava kao intimna stvar. I neprilično je dojiti ispred drugih ljudi, posebice nepoznatih. Često je od rodbine i prijatelja znala čuti: Hoćeš li ići u drugu sobu? Nećeš valjda u kafiću? Naravno da hoću, odgovorila bi im. - Moja je Mia nedonošče i bila sam u velikom strahu hoću li je uopće moći dojiti. Kada samo napokon uspostavile kontakt i krenule dojiti, nije mi padalo na pamet skrivati to - priča mlada mama.
Reporterska ekipa je s Anamarijom obilazila nekoliko lokacija po Zagrebu i bilježila reakcije slučajnih prolaznika. Dojila je na Cvjetnom trgu u centru grada, na tramvajskoj stanici, željezničkom kolodvoru, kafiću… Uglavnom, reakcije su svugdje bile pozitivne. Nitko nije otvoreno prigovarao, čak i ako se s time nije slagao.
Zagrepčani, možemo zaključiti, uglavnom podržavaju dojenje na javnim mjestima, bez obzira na lokaciju. Slično je bilo i u Splitu i Solinu. Tamo je nekoliko lokacija eksperiment provela Ines Kojundžić (33), mama tri kćerkice: Paole (12), Antonie (11) i Maje (1,5). Sve tri kćeri je dojila gdje god je trebala i za nju je to sasvim uobičajena stvar.
- Prije 12 godina kada sam dojila prvu kćerkicu dojenje ipak nije bilo toliko razvikano. Ljudi su me znali gledali kao čudakinju. No, ni danas, kao ni tada, nisam nikad doživjela neugodnu situaciju. Bilo je osuđujućih pogleda, ali uglavnom su ljudi gledali svoja posla. Danas je to povod za ugodan razgovor, prilaze mi majke i bake i prisjećaju se kad su one dojile – priča Ines svoja iskustva dojeći na splitskoj rivi. Preko puta nje sjedi gospođa koja čuva svoju unuku.
“Koliko vam ima mala?”
Sad će skoro dvije godine, kaže Ines.
“Još uvijek je dojite, pa to je krasno!”, komentira gospođa.
Što se događa promotrila je i grupa starije gospode koja se našla u blizini. Pratili su situaciju preko oka, a kad bi im se pogledi susreli s Ines, gledali bi u drugu stranu.
Dvoje turista koji su sjedili u njezinoj blizini nisu htjeli uopće gledati u njezinom smjeru. Bilo im je krajnje neugodno. Momak se pokrio šeširom, a cura se strašno trudila gledati u mobitel, more ili bilo gdje drugo.
Osjećaj nelagode
Nakon Splita, naša ekipa se preselila u Solin, gradić desetak minuta vožnje udaljen od Splita. Bilo je vrijeme ručka pa je bio manji protok ljudi. Jedan stariji čovjek, koji je sjedio na klupi pored Ines, nije uopće registrirao da doji dijete. Ili barem to ničim to nije pokazao. Pjevao je, dobro raspoložen.
Draga moja, slažeš li se sa stihom “što je ljubav jača, to je pamet kraća”, pita barba sa susjedne klupe, dok je Maja nesmetano uživala u dojenju. Nekoliko minuta kasnije, preselili su se u obližnji kafić. Pored Ines sjedile su tri cure, jedna mlada mama i jedan momak.
Bi li vam smetalo da podojim dijete?, pita Ines, nakon što momak ode s kave. “Ma ne, dapače”, kažu cure no ipak se okreću, svaka na svoju stranu, uz očitu dozu neugode. Kad je Ines stala s dojenjem, nastavile su se normalno ponašati, kao da su doživjele olakšanje.
Naše volonterke i same su u početku osjećale nelagodu zbog dojenja na javnim mjestima.
No, osjećaj je s vremenom nestajao, svaki podoj je bio lakši, a sada uopće više ne razmišljaju o tome gdje doje jer im je dojenje, kažu, postalo toliko uobičajeno da, u trenutku podoja, niti ne shvaćaju da rade nešto što bi moglo izazvati poglede drugih.
- Činjenica je da se ženske grudi u modernom društvu doživljavaju kao seksualni objekt. Na to tako često gledaju čak i žene. Dokle god je slika dojenja u javnosti neprirodna, tako će i biti. No, društvo se mijenja, djevojke se odgajaju kao mlade žene koje se ne boje dojiti svoju djecu jer im dojenje nije nepoznato, a muškarci u mlade očeve koji su podrška svojim suprugama u dojenju - kaže Anamaria.