Zahvaljujući igrama "Demon's Souls", "Dark Souls", "Bloodborne" i "Sekiro: Shadows Die Twice", japanski dizajner i redatelj Hidetaka Miyazaki stekao je reputaciju jednog od najvažnijih gejming umjetnika 21. stoljeća. Majstor je prostornog pripovijedanja te izvrsno koristi svjetlo i sjenu. Igre su mu prilično teške, a neprijatelji dizajnirani tako da nemilosrdno kažnjavaju igračevu nepažnju i oholost. Njegovu novu igru, akcijski RPG otvorenog tipa "Elden Ring", kupio sam čim je izašla krajem veljače i otad je pažljivo igram.
Nakon nešto više od 10 sati istraživanja Kraljevstva Između, mogu reći da nisam bogzna što napravio. Ubio sam nekoliko povećih neprijatelja, pronašao šminkersku maramu za lice, unaprijedio svoju katanu i umro desetak puta. To je bilo očekivano jer je "Elden Ring" najopsežnija igra koja je dosad izašla iz radionice japanskog studija From Software, studija koji vodi upravo Miyazaki. U njegovim se igrama zbog težine prilično sporo napreduje, što neke zna demoralizirati do te mjere da razbijaju kontrolere, tipkovnice i miševe.
Miyazaki je nedavno u razgovoru za The New Yorker rekao da nikad nije bio osobito sposoban igrač i da zbog toga umire često. "U svome radu stoga želim odgovoriti na pitanje: Ako je smrt neuspjeh, kako da joj dam na značenju? Kako da igrač uživa u njoj?" Potom je ustvrdio: "Ispričavam se svima koji osjećaju da se u mojim igrama previše toga mora nadići. Jednostavno želim da što više igrača osjeti ushit koji dolazi nakon prevladavanja teškoća."
Iako je vjerojatno riječ o dobronamjernoj šali, njegova me isprika svejedno pomalo iznenadila. Ne sjećam se jesam li ikada čuo nekog drugog umjetnika da se ispričava jer je neko njegovo djelo ispalo točno onako kako je htio. Zamislite da se Stanley Kubrick ispričao nakon "Paklene naranče" ili Gabriel García Márquez nakon "Sto godina samoće".
Miyazakiju ne bi palo na pamet ispričavati se, čak ni u šali, da se o igrama dan danas ne govori u kontekstu zabave, odnosno da ih se djelomično vrednuje i na temelju toga koliko su zabavne za igranje. Težina se u tim raspravama često spominjala kao faktor koji igru čini nezabavnom i manje vrijednom. Takav redukcionistički pristup umjetnosti jedan je od razloga zbog kojih se igre još ne doživljavaju kao umjetnički pothvati.
Kad sam dobrom prijatelju i njegovoj djevojci, strastvenim gejmerima, rekao da tijekom igranja "Elden Ringa" osjećam duboku nelagodu i napetost, da je sve u igri okrenuto protiv mene, da se bojim ući u sukob s nekim neprijateljima te da me općenito strah svega, njih su dvoje rekli da se ne vide kako igraju tu igru i u njoj uživaju. Rekao sam im da ih razumijem, a onda se sjetio nevjerojatne i neopisive ekstaze koju sam osjetio kad sam kompletirao sve igre s početka teksta. Nije bilo druge, morao sam ih pozdraviti i uključiti "Elden Ring".