NAUTIČKO JEDRO

Ostavio kapetansku plaću, vratio se na svoj otok i razvio veliki biznis: ‘Vidio sam cijeli svijet, ali ovo...‘

Reportaža sa Šipana

 Tonči Plazibat/Cropix/
Bio sam najmlađi kapetan tankera u povijesti, ali sam sve ostavio zbog motike. Na otoku sam ostvario svoje snove

Koliko je obitelj bila sretna što se Mato Goravica odlučio zauvijek vratiti na kopno, toliko su mještani Šipana bili u nevjerici.

"Ovaj mora da je lud... Ostavio je kapetansku plaću da bi uzeo motiku i radio na polju?" u nevjerici su se pitali, a mnogi to čine i danas.

Ipak, za Goravicu nije bilo sumnje. Sjeća se i točnog datuma. Bilo je to 13. kolovoza 2016. godine kad je nogom stupio na tlo Južne Koreje i svojeg indijskog kolegu obavijestio da je ovo zadnji put da se vide na brodu.

Bio je to doista šok, ponajviše zbog činjenice da Goravica dotad ni s čim nije odavao da bi mu dojadilo ploviti i da želi mijenjati karijeru. Eh, i kakva je to bila karijera - s 29 godina postao je najmlađi kapetan tankera na svijetu, obišao doslovno cijeli svijet izuzev Indije, a punih 15 godina upravljao je tankerima za prijevoz sirove nafte dugačkima do 330 metara i s nosivošću od 320 tisuća tona.

Karijeru je počeo kod Britanaca, kasnije se prebacio na arapske brodove, a posao je obožavao.

Inspekcije i stroga pravila

"Nikad mi ništa nije bilo teško, zbilja sam to volio raditi. No, posljednjih godina sam se jako zasitio. Doslovno sam zadnjih sedam godina tijekom putovanja brod napustio tri puta jer se posao, nažalost, pretvorio u papirologiju. Inspekcija je iz godine u godinu bilo sve više, pravila su bivala sve stroža, a u većini zemalja uopće nismo mogli pristajati blizu obale. Kap koja je prelila čašu bila je kad sam dva dana brod vozio do kopna kako bismo pronašli liječnika za člana posade koji se teško ozlijedio. Na nogu mu je pao kalorifer, bila je slomljena, a nastala je i otvorena rana.

image

Mato Goravica

Tonci Plazibat/Cropix/Cropix
image

Za preradu rogača Mato je kupio stroj vrijedan 100 tisuća eura, od čega je 46 posto uspio dobiti iz fondova EU

Tonči Plazibat/Cropix

Bogu hvala, na kraju je preživio, ali to mi je bilo nešto strašno te sam odlučio promijeniti zanimanje", otkriva nam. Zaokret je doista bio spektakularan. Kapetansku titulu odložio je da bi prihvatio novu - onu šipanskog kralja rogača, kako ga danas u šali nazivaju, nakon što je prvi na otoku i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pokrenuo preradu ovog vrijednog, ali zapuštenog ploda.

Još 2013. godine na natječaju je kupio uljaru za proizvodnju maslinova ulja, potom je uslijedilo vino, a priča je zaokružena preradom ploda rogača, za što je kupio stroj vrijedan 100 tisuća eura, od čega je 46 posto uspio dobiti iz fondova Europske unije.

Danas u Goravičinu pogonu završava sav rogač s otoka Šipana, a prodaje ga dalje proizvođačima koji od njega rade slastice, sladolede, kolačiće za pse ili pak brašno rogača drže u maloprodaji. Između ostaloga, šipanski rogač završava i u kuhinji turističke kompanije Valamar koja od njega radi kolače za svoje goste, a otvaraju se polako i mogućnosti izvoza u inozemstvu, recimo u Maleziju i Švicarsku gdje su oduševljeni rogačem sa Šipana.

On je, govori mi Goravica, doista poseban. Zabilježen je u knjigama pod nazivom carin rogač, specifičnog je mirisa i okusa, a za razliku od uzgojenog rogača koji je malen, šipanski je konzumni rogač, što znači da njegova mahuna može poprilično narasti te se od njega onda može dobiti i dosta brašna.

Stablo rogača pritom je, za razliku od maslina, jednostavno za uzgoj. "Ma to je čudo. Ne voli kišu, raste u kamenjaru i stijenama, redovno rađa, a jedina mu je mana što mu jako dugo treba da naraste i počne donositi plodove. No, jednom kad se to dogodi, prinos je solidan, a ja na najvećim stablima godišnje uberem do 300 kila rogača, od čega dobijem oko 200 kilograma brašna", otkriva nam bivši kapetan.

image
Tonci Plazibat/Cropix/Cropix
image
Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Brašno s otoka Šipana potom je posebno i iz razloga što ga Goravica ne prži, već suši.

Kupio je za to poseban stroj, suši ga na temperaturi od 40 stupnjeva, a prednost je u tome što brašno onda zadržava većinu svojih dobrih svojstava, slatkoću i aromu te se može prepoznati po nešto svjetlijoj boji.

"Kad je on tamne boje, to onda znači da je pržen, a tu mu često okus postaje gorči jer dođe do karamelizacije i zapravo završiš s brašnom koje ima okus kakaa. A ja neću kakao, nego pravi rogač", smije se Goravica.

Uvijek ista težina

Sa svojih stabala i kroz otkup od drugih šipanskih obitelji godišnje preradi između 12 i 15 tona rogača, od čega dobije između sedam i osam tona brašna, a sada eksperimentira i s preradom sjemenki. Za klasično brašno, naime, melje se mahuna ovog ploda, no preradom sjemenki dobiva se gusta i vrijedna pasta koja je jedan od najboljih prirodnih zgušnjivača te može odlično poslužiti u pravljenju slastica.

Uz tu se sjemenku veže i zanimljiva priča - sjeme rogača, naime, uvijek ima istu težinu od 0,18 grama, neovisno o uvjetima čuvanja i obliku sjemenke, zbog čega su je u antičko doba koristili kao jedincu za mjerenje zlata koja je po rogaču - grčki keration - dobila naziv "karat".

"Najveći problem zasad je uspjeti dobro samljeti sjemenku koja je jako tvrda i treba puno truda da bi se od nje dobila sitna pasta. No, radim na tome, napravio sam nekoliko uzoraka, ali pravi posao uslijedit će tek s nešto boljom aparaturom", kaže Goravica kojem je plan da prerađuje rogač iz cijele županije te proizvodnju proširi do maksimalnih kapaciteta koji u sadašnjem pogonu mogu dosegnuti do 100 tona godišnje.

image
Tonci Plazibat/Cropix/Cropix
image

Mato Goravica

Tonči Plazibat/Cropix

U proizvodnji je angažirana njegova obitelj - poglavito on, otac i sestra, a obiteljskom se biznisu uskoro namjerava pridružiti i supruga koja se seli na Šipan nakon što je život u Zagrebu odlučila zamijeniti životom na krajnjem hrvatskom jugu.

Obrt Bonita tako danas, pored rogača, proizvede godišnje još i između 300 i 800 litara maslinova ulja i oko devet tisuća litara vina, a biznis ide dovoljno dobro da od njega normalno mogu živjeti svi Goravice.

Uzgajaju vlastito voće i povrće, a rogač konzumiraju svakodnevno.

"Evo, moj otac svako jutro u mlijeko stavi žličicu, dvije brašna od rogača i pije ga umjesto kakaa, ja pak svako jutro pojedem dvije žlice brašna na suho. Odličan je, dobro te zasiti, regulira probavu i sad sam već u fazi gdje mi taj mali ritual nedostaje ako sam negdje gdje ga nema", smije se bivši kapetan dok razgovaramo u najhladnijoj prostoriji njegove šipanske kuće, u vinskom podrumu.

Prije njega, rogač je na otoku uglavnom propadao i nije bilo previše interesa da se to prirodno blago iskoristi, a Goravica sada i ostale pokušava zainteresirati da se uključe u cijelu priču kroz, recimo, proizvodnju proizvoda od rogača koji bi također mogli postati šipanska specifičnost.

image
Tonci Plazibat/Cropix/Cropix
image
Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Zasad se to čini izvan otoka - naprimjer, u Dubrovniku je moguće kupiti slastice za pse od rogača ili pak sladoled od rogača s preljevom od smokava, no mogućnosti je znatno više, samo ako se nađe zainteresiranih.

Osim u veleprodaji, dio brašna završava i direktno kod kupaca, a kako na otoku uglavnom borave britanski turisti, Goravica je izradio i etiketu na engleskom jeziku te je spreman kad mu zakucaju na vrata. Događa se to uglavnom za oblačnog vremena, kad malo popusti vrućina, a posjetitelji plaže zamijene šetnjama otokom.

Većina ih bude iznenađena kad otkrije da je Šipan otok ljetnikovaca - ima ih oko četrdesetak - ali nažalost uglavnom zapuštenih i zatvorenih za javnost.

Najimpozantniji je ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe u Suđurđu iz 16. stoljeća, građen je od obrađenog kamena i ima karakteristike tipične dubrovačke ladanjske arhitekture.

image

Mato rogač prodaje dalje proizvođačima koji od njega rade slastice, sladolede, kolačiće za pse ili pak brašno rogača drže u
maloprodaji

Tonči Plazibat/Cropix

Obustavljena obnova

Još dok je bio u posjedu prethodnog vlasnika, bio je otvoren za javnost te ga se moglo obići, no danas se turisti mogu tek svisoka malo zagledati preko njegovih zidina i diviti se arhitekturi koja je poznata i daleko izvan otoka.

Nedaleko od ljetnikovca nalazi se i drugo važno povijesno zdanje, crkva Svetog Duha koja je, nažalost, također zatvorena. Kako je riječ o fortifikacijskom objektu, prije šest godina crkvu je počelo obnavljati Društvo prijatelja starine, najavljen je muzej, no u međuvremenu su radovi stali.

"Reklo bi se, manje je onim starima trebalo da je sagrade nego danas novima da je obnove", kaže mi predsjednik vijeća mjesnog odbora Suđurađ Ivica Katić.

Dodaje da je Šipan otok mnoštva ideja, od kojih se realizirao samo njihov manji dio.

Tako ovdje sada već tradicionalno ljeti postoji Ljetna škola filma, od fešti su najpoznatije Ribarska noć i Gospa Karmelska, a nešto pažnje posjetitelja, iako uglavnom znanstvenih, privlači činjenica da je u moru ispred Suđurđa otkrivena olupina starog broda iz 16. stoljeća, u vlasništvu tadašnje familije Primojević, koju i danas dolaze izučavati strani znanstvenici.

"Bilo je svakojakih ideja, da se gradi marina, kao i da se na Elafitima, među ostalima i Šipanu, organizira Red Bull utrka. Nažalost, od toga je grad Dubrovnik, kojemu pripadamo, odustao jer navodno nije bilo novca za sufinanciranje projekta, što je zbilja šteta jer bi takva utrka donijela veliku promociju Šipanu", kaže Katić.

Zasad su stoga službene šipanske turističke brojke dosta skromne.

image

Šipanska luka

Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Prema podacima HTZ-a, u 2019. godini na otoku je, u njegovim mjestima Suđurađ i Šipanska Luka, boravilo 6466 turista te je ostvareno oko 40 tisuća noćenja.

Za veće brojke od toga s trenutačnim kapacitetima baš niti nema mjesta - na otoku službeno postoji 264 kreveta u privatnom smještaju i 178 u hotelima, no u stvarnosti je broj hotelskih kapaciteta manji jer je statistika obuhvatila i ležajeve u hotelu Šipan u Šipanskoj Luci, a koji je nažalost zatvoren.

"Evo, sad već ulazimo u treću godinu u kojoj hotel neće raditi, a što nam je velik problem. Prvo je opravdanje bila pandemija, a sad je navodno problem u kategorizaciji, no nitko zapravo ne zna što se događa. To je jako velika šteta i za otok i za mjesto, ovdje su se generirala neka radna mjesta, hotel je dobro radio i vukao mjesto za sobom", rekao nam je predsjednik vijeća mjesnog odbora Šipanska Luka i profesor geografije Zvonimir Koporčić.

image

"Ulazimo u treću godinu u kojoj hotel Šipan neće raditi. To je velika šteta jer je hotel vukao otok za sobom", kaže predsjednik Vijeća MO Šipanska Luka Zvonimir Koporčić (na fotografiji)

Tonči Plazibat/Cropix

U objekt sa stotinjak kreveta dolazili su uglavnom Britanci, bilo je ranije i njemačkih grupa, a turisti su mjestu donosili neku živost te su od njih koristi imali i lokalni kafići i restorani.

Od hotela tako na otoku posluje jedino hotel Božica u Suđurđu, koja ima četrdesetak soba i čiji su gosti pretežno također Britanci.

Tako je i po statistikama - posjetitelji iz UK u 2019. bili su najbrojniji, slijede potom Nijemci, a na trećem mjestu s 2330 noćenja su Amerikanci.

Nautička statistika također je minimalna - službeno je u 2019. bilo samo 110 noćenja i izgledno je da će tako ostati sve do kada se otočani ne odluče na gradnju marine, za koju dosad baš i nema puno suglasja.

image

Šipanska luka

Tonči Plazibat/Cropix

Najveći udio posjetitelja na Šipanu tako i dalje zapravo čine jednodnevni izletnici iz Dubrovnika, bilo domaći bilo stranci, a kako ovise o zadnjem brodu, otok se i od tog žamora isprazni negdje do šest sati pa su noći mirne, tek s pokojim gostom na terasi jednog od nekoliko otočkih kafića ili restorana.

Imaju vlastitu vodu

Razvoj naprednijeg turizma i boljih životnih uvjeta općenito trenutačno koči činjenica da na otoku nije riješen sustav kanalizacije. I Šipanska Luka i Suđurađ koriste septičke jame koje su i više nego neprikladne, a ovaj drugi ima pripremljen projekt te se nadaju da će se uspjeti prijaviti na natječaj koji bi trebao biti objavljen u rujnu.

Ipak, imaju i nekih prednosti - Šipan je jedini među Elafitima koji ima vlastitu vodu pa time i puno plodne zemlje, no ona je danas slabo iskorištena.

image

Suđurađ

Tonci Plazibat/Cropix/Cropix

Dok prolazimo Poljem, plodnim terenom na potezu između pet kilometara udaljenih Suđurđa i Šipanske Luke, Goravica nam pokazuje kako je dobar dio zemlje obrastao, a vinogradi zapušteni.

Najveća proizvodnja na otoku tako je vezana uz njegov rogač, no postoje ideje i za više od toga. Ovih dana tako naš sugovornik eksperimentira sa sušenjem naranči, od kojih planira raditi prah, no najveći prostor za širenje vidi u carinu rogaču koji ga je zauvijek privezao za kopno.

"Nikad nisam požalio što sam napustio brod. Vidio sam cijeli svijet, ali Šipan je ono gdje želim biti. Divan je i ljeti i zimi. Ma, tko ovo može platit‘...?" kaže nam na rastanku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. kolovoz 2022 14:28