Otok Vis je jedan od onih posebnih otoka gdje se čovjek vrlo lako potpuno udomaći, pa nije nikakvo čudo da se i nama već dobrano uvukao pod kožu. Koliko god puta dolazili, uvijek ima dovoljno novih pozicija na kojima baš nikada nismo bili, a čini se da će ih još dugo vremena biti. Kad se tome pridruži i izvrsna logistika lokalnih ronilačkih centara i opuštenost domaćih ljudi, nema niti jednog valjanog razloga da se tamo ne vraćamo.
Ukrcavamo se na prostrani aluminijski katamaran ronilačkog centra Manta u Komiži koji već godinama vodi obitelj Marović. Užurbani smo jer se ovdje točnost cijeni, svačije je vrijeme dragocjeno, kako voditelja ronjenja tako i svakog gosta koji ovdje dolazi.
Naše je odredište Brusnik, mali nenaseljeni otočić, udaljen 12 nautičkih milja od Komiže i dvije nautičke milje jugoistočno od otoka Sveca odnosno Svetog Andrije ili Štondrije kako ga domaći još čakavski nazivaju. Iako vrlo mali otok površine četiri i pol hektara, dužine 320 i širine 205 metara, on je poseban zbog svoje geološke strukture, ali i biljnog i životinjskog svijeta koji obitava na njemu. Stanište je morskih ptica, zečeva i endemskih vrsta guštera koji se ne mogu pronaći na ostatku jadranskog arhipelaga. Dalmatinski su otoci i obala uglavnom vapnenačke strukture, u što se ovaj, tridesetak metara visok tamni otok, koji izvire iz morske površine, nikako ne uklapa.
Po nekoj teoriji nastanka Brusnik je u novije geološko doba erupcijom vulkana izronio na površinu, te se danas sastoji od nepravilnog niza velikih kamenih nakupina slijepljenih sedimentima vapnenca. Ova kristalizirana magma je građena pretežno od crnog eruptivnog kamenja dijabaza od kojeg se izrađuju brusevi, što objašnjava i porijeklo imena Brusnik. Brojne se legende mogu čuti od starijih mještana otoka Visa, od priča o njegovu nastanku uz munje, gromove i tutnjavu koja je pratila njegovo izranjanje na površinu, do prokletstva koje započinje prelaskom u takozvani „jadranski vulkanski trokut“ koji omeđuju Jabuka, Brusnik, Palagruža i dijelovi komiške uvale. Ovaj viški vulkanski trokut mnogi uspoređuju s onim svjetski poznatijim, Bermudskim, zbog pomorskih nesreća i nestanaka pomoraca koje su se učestalo događale na ovom području, zbog kompasa koji luduju i brodskih instrumenata koji otkazuju poslušnost. Ove neobične pojave se racionalno pripisuju magnetskim stijenama koje vjerojatno utječu na njihov rad, ali misteriozna reputacija ovog otočja duboko je ukorijenjena među domaćim stanovništvom.
Ovaj maleni otok poseban je i po „jastožerama“, malim jezercima u kojima su komiški ribari nekada čuvali ulovljene jastoge. Ovi omeđeni bazeni, pregrađeni tamnim kamenjem, prirodno su se kroz kanale punili morskom vodom, održavajući velike rakove na životu do završetka ribarenja. Pokrivali su se palminim granama ili jedrima kako bi se za ljetnih dana održala povoljna temperatura morske vode u njima. Danas su jastožere povijesni i kulturni spomenici, a jastoga danas ovdje nema više „ni za lijeka“, nekontrolirani izlov je još jednom uzeo svoj danak.
Andi, naš ronilački domaćin, oprezno sidri uz razvedenu obalu Brusnika, a pogled u prozirno, tirkizno more naprosto tjera na što brže opremanje i skok pod površinu ovog mističnog akvatorija. Grupu čine uglavnom iskusni ronioci i podvodni fotografi, ali ova je pozicija odlična i za početnike.
Tamne stijene otoka, nasumično razbacane po pličini, po istoj se shemi nastavljaju slagati i u dubini. Nadvodni reljef prepun malih špilja, rupa i procjepa u koji prodire voda, vrlo je sličan onom pod morem. Zaroni su ovdje zanimljivi i dinamični s prolascima kroz kanjone i ulascima u brojne kaverne.
Aniska vodi grupu, ali kao jedna od rijetkih bez fotoaparata dobiva i ulogu podvodnog modela, pa nam je spremno ispozirala u ovom čudnovatom podvodnom pejsažu. Na nekim su mjestima stijene gotovo gole, tek nasumično obojane crnim i crvenim obraštajem, s ponekom zvjezdačom ili ježincem, ali uz igru svjetlosti koja prodire kroz površinu za sunčanog dana, ovaj ambijent postaje nestvarno lijep i prekrasna kulisa za fotografije.
Gole stijene ne daju baš obilje hrane za ribu, osim tepiha smeđih algi u plićini, ali unatoč tome život je ovdje raznolik, a sudeći po mrežama na koje smo putem nailazili ima i ribe. Značajka pučinskih otoka je ta da je riba u stalnom kretanju i nije uvijek sigurno da ćemo je u zaronu i vidjeti. Ukoliko su ipak „od volje“ pa se odluče ukazati, palamida, gof ili zubatac su među češćim prolaznicima, ali ni povremeni prolasci tune ovdje nisu rijetki.
Sretnicima će se čak ukazati i kirnja. Mi smo na plićem području samo sreli nekoliko jata salpi „na ispaši“, ali i jedinstven skup morskih zvjezdača, čak tri različite vrste na samo dvadesetak centimetara razmaka. Još je jedna, na žalost, zapela u ribarskoj mreži kao neželjen i nepotreban ulov.
U procjepima i rupama skrivaju se jedinke većih ili manjih primjeraka škarpina, kavala ili tabinja koje uglavnom mirno i strpljivo čekaju prolazak „dvonožnih uljeza s iritantnim lampama“. Nenad i ja smo se kamerama zaigrali uz visoku kamenu piramidu, pozirajući jedan drugome, dok su ostali već polako započeli svoj sigurnosni zastanak na dubini od pet metara. A ovdje nas je dočekalo lijepo iznenađenje: periska i to živa! Doduše, ne ona plemenita Pinna nobilis, podlegla masovnom pomoru zbog parazita i trenutno je pod visokim rizikom od izumiranja u cijelom Sredozemnom moru, već njena, ne manje važna, rođakinja Pinna rudis, također strogo zaštićena vrsta.
Za razliku od plemenite periske koju možemo pronaći na sedimentnom dnu s livadama trave cvjetnice, Pinna rudis živi u pukotinama sedimentnog dna, ima robusne bodlje raspoređene u pet do osam redova i nešto je tamnije boje. Dok je školjka mlada, lako se može dogoditi da ljudi ove dvije vrste zamijene, ali pinna rudis ima trokutastiju i čvršću ljušturu s nešto rjeđim, ali vrlo izraženim bodljama. Kada narastu, ove je školjkaše lakše razlikovati, ali u svakom slučaju i pronalazak ove potonje je rijedak. Ukoliko nismo sigurni u to da li je pronađeni živi primjerak Pinna nobilis, dobro je pronalazak ipak prijaviti na platformu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja „Jeste li je vidjeli?“ ili Hrvatskom veterinarskom institutu na kontakte njihove web stranice.
Već nekoliko godina Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja provodi ovu akciju i poziva javnost da dojavi lokacije možebitnih živih jedinki plemenite periske. Akcija je aktualna kroz cijelu godinu, a pogotovo ljeti kada je učestalost opažanja morskih organizama najveća.
Mi smo provjerili stanje ove Pinne rudis kratkom provjerom rukom: nježno smo prošli dlanom kroz morsku vodu iznad školjke uslijed čega se periska zatvorila, što znači da je živa.
Malo nam je veselje zbog pronalaska periske pokvario okoliš u kojem se našla, tepihu invazivne alge Caulerpa cylindracea koja već godinama svojim obraštajem opsjeda Jadransko dno. Ova alga čije brzo širenje pospješuje povišena temperatura mora, ugrožava rast organizama poput algi, spužvi, koralja ili mnogočetinaša, a ježinci koji se inače hrane algama je ne jedu. Trava cvjetnica Posidonia oceanica koja može zaustaviti njezino širenje sve je ugroženija uglavnom zbog ljudskog djelovanja, onečišćenja, sidrenja brodova na njenim livadama, ali i promjenama u morskim uvjetima. Caulerpa „koristi“ ova oštećenja u poljima Posidonije i raste na njima. Kako nevolja nikad ne dolazi sama, našlo se u blizini i par vatrenih crva, također invazivne vrste koja tamani sve pred sobom, barem u dometu njihove veličine.
Ponovno smo sve bliže velikim tamnim oblucima obraslim smeđim algama, odnosno izlasku na površinu. Iako naoko pust, ovaj otok je neodoljivo privlačan za ronjenje, ali je ponekad teško doći do njega. Veći broj dana je zbog zapadnih vjetrova ili pak juga koji su u ovom području vrlo česti, teško doći. Mi smo imali sreće jer je dan bio kakav smo samo poželjeti mogli: sunčan, topao i bez daška vjetra.
Površina svjetlo-sivih oblutaka pravilnih ovalnih oblika nastavila se ponovno na kopno, kroz kanjon koji vodi do sredine ovog gotovo vanzemaljskog otoka, preko kamenih jastožera, sve do vidikovca na dvadesetak metara nadmorske visine s kojeg se pruža pogled na Vis, Biševo i Svetac.
Ostavljamo za sada ovaj crni otok s crnim oblucima, dom crne brusničke krške gušterice, male, ali dovoljno važne da završi na jednom od izdanja zlatnih i srebrnih numizmatičkih kovanica, s namjerom da se ovdje vratimo što prije. I sasvim nam je jasno zbog čega je od 2019. godine zaštićen UNESCO oznakom kao dio UNESCO Geoparka Viški arhipelag.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....