Natrpala sam ruke vrećicama, pod ruku stavila deku i zagrlila kutiju s posuđem. Prijatelj me gleda i traži što će preuzeti, nema šanse da sve to sama ponesem. Nije da su njegove ruke prazne, i on ima zavidnu količinu vrećica, a njega je još, uz to, zapala i gajba piva. Tako ja uporno odbijam predati išta iz ruku jer “ja to mogu”, pa prenosim pola opreme za roštilj do auta.
Ruke više nisu slabe
Napokon neke koristi od mene kod organiziranja roštilja, osim već poslovičnog rezanja rajčice! Donedavno bih ponijela maksimalno jednu vrećicu i, eventualno, koju posudu s mesom. Ali, mišići ruku su ojačali, i to više nije vidljivo samo po broju zgibova na klupici, nego i u svakodnevnim situacijama, primjerice pri nošenju vrećica iz trgovine, kao i onim manje svakodnevnim poput roštiljanja na otvorenom. Još kad uspijem sama pomaknuti namještaj kod kuće, moja “misija” bit će ispunjena.
Slabe ruke nikad me nisu mučile zbog izgleda, ali me još iz dana kad sam se bavila sportovm mučilo to što ne mogu napraviti nijedan sklek i što su potpuno nefunkcionalne u svakodnevnom životu. A sada se čak i to mijenja!
Mislim da već i najveći skeptici shvaćaju ozbiljno moje vježbanje, oni isti koji su prije tri mjeseca s podsmjehom tvrdili da ću nakon dva tjedna početi zabušavati.
Prijatelji su i dalje tu
“Danas ideš na trening? Pa kaj nisi bila jučer? Ne bi radije na neku cugu?” - redaju se pitanja kojima mi pokušavaju poljuljati odlučnost. Da, može cuga, čim završim s vježbanjem! Društveni život uopće ne mora patiti zbog vježbanja, shvatila sam u posljednja tri mjeseca, pogotovo kad za trening izaberete jutarnje sate. Svaka večer i popodne ostaju za kave, kino, druženja... Dobro, oni koji rade od 8 sati u drugoj su situaciji, ali zbog jednog sata vježbanja navečer niti jednog prijatelja nećete izgubiti. Osim ako ne preskočite tuširanje između treninga i cuge, ali to je već druga priča.