Ljudi koji mahnito jure uokolo gledajući na svoje zapešće u želji da dosegnu magičnih 10.000 koraka dnevno, u posljednje su vrijeme česta pojava, piše BBC.
No, je li 10.000 koraka doista nešto čemu bismo trebali stremiti? I odakle se uopće stvorila ta brojka od 10.000?
Rezultat je to jedne japanske marketinške kampanje iz šezdesetih godina, tek nešto prije Olimpijskih igara 1964. u Tokiju. Naime, jedna je kompanija osmislila uređaj koji je trebao kod ljudi pobuditi svijest o važnosti kretanja. Naprava se zvala Manpo-Kei što u doslovnom prijevodu znači ‘metar za 10.000 koraka’.
Uređaj je zapravo jednostavni oblik pedometra koji je smislio doktor Yoshiro Hatano sa Sveučilišta Kyushu. Hatano je bio zabrinut da će se usvajanje američkih životnih navika loše odraziti na zdravlje njegovih zemljaka, pa je izmislio pedometar želeći ih potaknuti da više hodaju.
Računao je da ako ih potakne da umjesto uobičajenih 4.000, naprave 10.000 koraka dnevno, potrošit će 500 kalorija više i tako je rođen ‘režim 10.000 koraka’.
Kampanja je očito bila marketinški uspjeh, no koliko nam doista pomaže hodati 10.000 koraka dnevno?
Da bi se dobio odgovor na to pitanje, proveden je eksperiment u kojem je jednoj grupi dobrovoljaca (‘grupa 10.000 koraka’) naloženo da svaki dan naprave 10.000 koraka, dok druga grupa (‘grupa aktiv 10) nije trebala brojati korake već samo triput dnevno žustro hodati po deset minuta.
Volonteri su se željeli dovesti u formu iz različitih razloga: jedni su željeli smršavjeti, a drugi su željeli imati više energije kako bi se mogli igrati s djecom.
Na početku ispitivanja, svim sudionicima je izmjerena uobičajena razina aktivnosti, a nakon toga doborovljci su podijeljeni u dvije grupe – jedna je trebala svaki dan napraviti 10.000 koraka što je oko 8 kilometara, dok je druga trebala odraditi žustra desetominutna hodanja i ukupno prijeći oko 2,5 kilometra ili napraviti 3.000 koraka. Ovoj drugoj grupi je rečeno da ne brinu o broju koraka, već samo da probaju hodanjem ubrzati rad srca.
Kad su stigli rezultati, dva od tri dobrovoljca iz grupe ’10.000 koraka’, rekli su da su uspjeli u svojem cilju ali da su se pritom podosta mučili. S druge strane, doborovljci iz grupe ‘aktiv 10’ nisu imali nekih pretjeranih problema ispuniti zadatak.
Znači, grupi ’10.000 koraka' je bilo teže. No što je bilo korisnije?
Organizator pokusa, profesor Rob Copeland sa Sveučilišta Sheffield Hallam, analizirao je podatke i došao do vrlo jasnog zaključka.
‘Razina fizičke aktivnosti kod grupe ‘aktiv 10’ bila je 30 posto viša, iako su se kretali manje vremena. Za zdravlje je najkorisnije kad se bavite aktivnošću umjerenog intenziteta.’
Iako je grupa ‘aktiv 10’ na svoju aktivnost potošila manje vremena, češće su ostajali bez daha i srce im je kucalo brže.
Profesor Copeland poslije je objasnio: ‘Željeli smo da dobovoljci ubrzaju rad srca jer ima puno dokaza koji pokazuju da se na taj način smanjuje rizik od dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, pa čak i nekih vrsta raka.’
Zaključak – tri kratke, ali žustre seanse hodanja je lakše uklopiti u svakodnevnu rutinu i ujedno su korisnije za zdravlje.