U noći s 25. na 26. listopad 1964. godine Zagreb je pogodila najveća prirodna katastrofa u njegovoj novijoj povijesti. Prva izlijevanja Save zabilježena su kasno u nedjelju, a već sutradan grad je bio poplavljen. Nasipi su prvo popustili na području Podsuseda i kod Jankomirskog mosta, a potom je pukao nasip kod Veslačke ulice.
"Živjela sam na Trnju, blizu današnjeg hotela International. U ponedjeljak ujutro normalno smo se probudili. Nismo imali pojma da se išta događa. Moja mama, koja je bila profesorica, spremala se za posao. Upalila je radio i tek tad smo doznali da je poplava", započinje priču Jasminka Novak, Zagrepčanka koja je tada imala 17 godina, a živjela je u Glogovničkoj ulici.
Ona i njezini ukućani su, čim su čuli zabrinjavajuće vijesti, krenuli s ostalim susjedima prema današnjoj Lučićevoj ulici kod Filozofskog fakulteta.
"Voda je polagano dolazila iz smjera Vrbika. Stajali smo i gledali kako polako ide. Nije bilo bujice. Voda se dizala na očigled, kao kad puniš kadu".
Nisu puno razmišljali nego su svi pohitali natrag svojim kućama.
"Susjedi do nas su baš nešto gradili pa su imali vreće pijeska. Oko našeg dvorišta je bila kamena ograda pa smo susjed i ja oko metalnih vrata za ulaz u dvorište stavljali te vreće uvjereni da ćemo zaustaviti vodu", priča nam gospođa Novak.
Za to vrijeme njezine mama i baka, s kojima je živjela, sve su stvari stavile na povišeno na stolu. Trajalo je to nekih sat vremena. Mislile su da će se voda brzo povući.
No, tada je tek počinjao kaos. Voda je iznenada počela prodirati kroz zidove njihove, ali i susjednih kuća.
"Zid kao da je bio porozan. Voda je ulazila sve više i više, bez prestanka. Shvatili smo da nema druge nego da pobjegnemo na tavan", priča.
Nisu ništa ponijele sa sobom, svi u ulici bili su potpuno nespremni. Budući da je danima padala kiša, uz svu nevolju bilo je vlažno i prilično hladno.
"Voda je u našoj kući bila visoka 120 centimetara. Baš sva naša imovina je bila pod vodom, ormari, fotelje, stol i stolice, klavir... Te prve noći je bilo najgore. Potpuni mrak i voda svuda okolo. Nije bilo struje, a nismo ponijeli svijeće niti smo imali ikakvu vezu sa svijetom. Ništa nismo znali. Dovikivali smo se sa susjedima s tavana u tom mrklome mraku da smanjimo strah", prisjeća se Zagrepčanka.
Trećina grada je bila poplavljena, a oko 40 tisuća ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Drugi dan u Glogovničku je došla vojska s čamcima. Evakuirali su stanovništvo, ali njezine majka i baka nisu željele napustiti kuću.
Jasminka Novak sa svojom bakom
"Mene je s tavana iznio vojnik iz Makedonije. Kao danas se sjećam kako me na rukama odnio do čamca. Bilo me strah. Voda je bila svuda oko nas", prisjeća se Jasminka, koja je otišla ujaku koji je živio u Maksimiru. Improviziranim splavima donosila se pitka voda i ostale potrepštine onima koji su ostali u svojim kućama.
Prva linija obrane centra Zagreba bila je povučena na Savskoj, kod Koturaške, ispod željezničkog nasipa, nadvožnjaka i pruge. Tamo je bio podignut zečji nasip. Nasip je bio podignut i iznad potonulog podvožnjaka u Miramarskoj, drugi kod nadvožnjaka u Ozaljskoj.
Voda u Kranjčevićevoj dosezala je visinu prometnih znakova, a Nehajska i sve ulice oko Trešnjevačke tržnice bile su pod vodom.
Voda se povukla za dva-tri dana, ali tek onda je na vidjelo izašlo o kakvoj se razornoj sili radilo.
Crveni križ i vojska tada su im bili stalno na usluzi. Donijeli su im grijalice kojima su sušili unutrašnjost kuće, priča nam Jasminka, koja je još mjesec dana živjela kod prijateljice koja je imala stan u blizini V. gimnazije u koju je išla.
Jasminka Novak
Navečer bi s prijateljima dežurale u Osnovnoj školi Izidora Kršnjavoga, gdje su bili ljudi koji su ostali bez doma.
U tri najdramatičnija dana u gradu u drugoj polovici 20. stoljeća poginulo je 17 ljudi, a 172 ih je ozlijeđeno. Uništeno je više od 10 tisuća stanova, 3000 zgrada i stotinjak poduzeća. Iznos materijalne štete bio je viši od 100 milijardi tadašnjih dinara.