StoryEditor
DEADLINE

Otpustimo varku koju su nam gurnuli - sve ste histerične i vječno se natječete

Nema slobode do ženskog društva. Konačno, 2020., moramo prijeći u sferu slavlja onog tajnog ženskog kluba kojem sve pripadamo
Jelena Veljača
 Neja Markicevic/CROPIX
Objavljeno: 13. rujan 2020. 20:13

Ima neka stara priča o tome kako je žena ženi vučica, kokoška, najgora neprijateljica. I same žene često posežu za tim narativom: ma joj, kažu, tko će te izdati/povrijediti/otračati gore od žene? - Nitko! - zaključuju pseudomudro, ne dobacujući pritom do toga da je upravo taj sustav stavljanja #nasžena u jedan frivolan kotao, u kojem se sadržaj svodi na tračeraj, zavist, zlobna šaputanja i odmjeravanje vrijednosti kroz frajere, odjeću i kilažu.

Zanimljivo mi je bilo pročitati izjave feminističke ikone fascinantnog životnog puta Glorije Steinem o seriji koju smo svi pogledali za vrijeme prve navale korone i stalnih pritisaka (čitajte: preporuka) da #ostanemodoma, koja je Mrs. America, iako se, ljubazna prema ženama, kakva uvijek jest, poklonila pred talentima glumica u njoj, raščetvorila i razotkrila kao “ridikulozni prikaz feminističke borbe kao catfighta, dok je u stvarnosti to bio povijesni moment promjene, a ne osobna borba dvije žene na bilo kojem nivou”.  

Čak je i danas, naime, u svakoj sferi razgovora o ženama, prisutna ta teorija - dvije žene u ringu, raščupanih kosa, trgaju markiranu odjeću jedna s druge, i otkrivaju ožiljke od operacija grudi i push up grudnjake, razotkrivajući tako svu našu vrijednost. Autori i sljedbenice takvih stavova ne vide da žene pritom stavljaju u poziciju da doista naša jedina vrijednost jesu fizički izgled, muškarci za koje smo se udale, muškarci s kojima spavamo, i debljina novčanika nakon razvoda braka.

U potpunosti se slažem sa Steinem: priče o ženama ne bi se smjele pričati kroz tu vrstu dualiteta - dobra žena, loša žena i njihova borba za premoć, a priče o ženskim prijateljstvima morale bi, konačno, 2020. prijeći iz stereotipnih izjava “kako smo mi najgore jedne prema drugima”, i kako “se samo na muškarce zapravo možemo osloniti”, u sferu slavlja onog tajnog ženskog kluba kojem sve pripadamo.

Upravo se nalazim na “ženskom jedrenju” - pobjegla sam na nekoliko dana s četiri prijateljice i jednom nepoznatom djevojkom koja nam je skiperica, namjerno ženska, da, i ako se pitate, da vam odmah odgovorim: podržavam pozitivnu diskriminaciju i podržavat ću je sve dok je ona nužna da bismo razbili rodne uloge i stereotipe patrijarhata, i, ležeći na suncu, opuštena i posve neometana time jesam li se dovoljno posvetila svom mužu, ili se on nedovoljno posvetio meni, koliko me puta poljubio, koliko je puta, pak, muž moje prijateljice podigao ton na nju jer nije dovoljno dobro bacila uže, a toliko joj je puta pokazao kako se to radi, izgovorila sam sljedeće: - Ovo je najbolje jedrenje mog života! Nevjerojatno je, naime, koliko se, odmah pri isplovljavanju, energija mikrozajednice na malenom brodu, gdje bi u miješanom društvu već bolovali od tzv. cabin fevera, usmjerila prema opuštajućoj, mjestimično goloj, ali ne seksualnoj, već neopterećenoj konvencijama, što izgleda što ponašanja, koliko smo si slobode, a bez gotovo ijedne kapi alkohola ili sličnih podraživača, i otvorenosti dopustile o temama koje jesu ženske, ali ni najmanje nisu frivolne, a variraju od menstrualnih čašica, do ženskih glasova u Hrvatskom saboru, od odgoja djece i borbi za skrbništvo, do pravog značenja očinske figure, od psihoanalize do orgazama.

Mnoge od tih tema bi, kao gospodina Jandrokovića, naše muškarce dovele u nelagodnu situaciju, ali nije ženska energija samo otvorenost koju su, pretpostavljam, imale i naše bake na kavama nakon pijace, koje imaju, pretpostavljam, i sve Njegove žene u Teheranu: o tome je da smo velikodušne, slobodne, iskrene, ljubavne jedne prema drugima, spremne pomoći, razumjeti, da čujemo one prave potrebe ženskog roda koje su tako dugo godina potiskivane.

Razmišljam o tome dok gledam na jedrilici preko puta kako u osam ujutro jedriličarka sjecka luk. Volim taj miris, volim kuhati, ali ne znam voli li ona, i, što je još gore, ne znam zna li ona voli li to. Nema slobode do onog koje vam može pružiti žensko društvo, nema tog razumijevanja, i zato bih voljela da sve otpustimo tu varku koju su nam gurnuli kao štaku: vi ste sve histerične i ljubomorne, i vječno se natječete.

Naime, kad vam ponavljaju dovoljno dugo što ste vi, što smo mi, to i postanemo, i ne stignemo se ni okrenuti, a cijeli naš identitet postane borba s nekom drugom ženom, višom, mlađom, mršavijom, punijom oblinama, zaljubljenijom, vještijom, talentiranijom, glasnijom, nježnijom, damskijom, više njegovom. Kao u poznatoj izreci “zavadi pa vladaj”, mi smo i dalje tako na margini, gađamo jedna drugu sumnjičavim pogledima, iza kojih su očekivanja o prevari, izdaji, zavođenju naših muškaraca, krađe pažnje. A margina nije za žene. Za žene je moć, unisona, snažna, ujedinjena, kad ovo društvo bude spremno odbaciti pozitivnu diskriminaciju kao alat, samo zajedničkim interesima, stavovima o politici, životnim vrijednostima i izborima.

Nemojte dopustiti da nas varaju da smo vrijedne samo za histeričnu tučnjavu kao u lošim primjercima formata reality televizije: ne, naše teme nisu tko će s kim ostati trudna, koja je koliko dugo ostala u braku, čije je dijete ranije prohodalo, i koliki je dijamant na prstu, naše teme su i podjela vlasti, dijalog o zakonima, kupnja automobila, vođenje poslova. Sve što je žensko nije frivolno per se: to što nam je važna frizura, posve je legitimno jer je izgled isto način komunikacije (ali, molim vas, javno dijelite informaciju koja je najbolja frizerka u gradu, neće vaša frizura biti lošija zbog toga), to što imamo menstruaciju ne znači da smo (umo)bolne za vrijeme hormonalnih sinusoida, to je prirodno stanje većine stanovništva Zemlje, to što kupujemo lijepu odjeću ne znači da smo površnije od frajera koji to ne čine, to samo znači da nam je lijepo važno i da smo talentiranije za estetiku.

Kako je talent uspio postati manjkavost? Zahvaljujući činjenici da su muškarci dugo krojili pravila u svemiru. Ono što bi o teoriji da smo površnije i manje vrijedne, nažalost, moglo svjedočiti jest pristajanje na gore opisani narativ. Ali i on je izmišljen. Ako izađemo iz njega, nećemo se naći u nepoznatom, samo ćemo, odjednom, biti još jače. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. rujan 2020 09:27