StoryEditor
PACIFIC CREST TRAIL

ZAGREPČANIN KOJI JE PREPJEŠAČIO JEDNU OD NAJDUŽIH PLANINARSKIH STAZA NA SVIJETU 'Nakon što sam prešao 4270 km, shvatio sam da živimo pogrešno'

 Privatni album

U 163 dana Zagrepčanin Nikola Horvat (37) najvećim je dijelom sam, visoko motiviran i uporan, s ruksakom na leđima i osnovnim potrepštinama za preživljavanje, pregazio 4279 km po šumama, pustinji i divljini zapada Sjedinjenih Američkih Država. Horvat je prohodao čitav Pacific Crest Trail (PCT), jednu od najatraktivnijih i najdužih planinarskih staza na svijetu.

PCT se proteže od meksičke granice američkim zapadom, prolazi kroz Kaliforniju, Oregon, Washington, i završava u kanadskoj Bitanskoj Kolumbiji, 15-ak kilometara sjeverno od državne granice SAD-a i Kanade, u mjestu Manning Park. Staza jednim dijelom prolazi i Mojave pustinjom, potom ide u Sierra Nevadu, na nadmorsku visinu od 3000-4000 m, najviša točka je Forester Pass 4009 m.

Privatni album
 

PCT vijuga kroz nacionalne parkove i divljinu, vrlo rijetko prolazi gradovima. Planinari na putu susreću razne životinje, redom od uskuhalog kalifornijskog juga prema sjeveru čekaju ih čegrtuše, rojevi pčela, stršljeni, obadi, zatim pume, medvjedi, kasnije u Oregonu kojoti, veliki jeleni... U državi Washington neki su, kažu, naletjeli i na grizlija.

“Na trailu sam uglavnom hodao sam, osobito preko dana, ali susretao sam mnogo thru hikera iz cijelog svijeta. Jedno sam vrijeme hodao s Amerikancem Mattom i Carstenom iz Njemačke, obojica su umirovljenici, zatim s Jeffom, Kinezom iz Kanade. Kroz Sierre sam prošao sam, i doživio veliku krizu. U Yosemiteu sam slomio prst na desnoj nozi, no to me nije obeshrabrilo”, kaže Nikola Horvat.

Pet mjeseci puta

Prevalivši PCT, postao je ono što zovu “thru hiker”. Objašnjavajući značenje te engleske sintagme, Horvat kaže: “To je onaj hodač, planinar koji se odvaži na long distance trail, iznimno dugu planinarsku stazu i završi je. Long distance trailovi u Americi su različitih dužina, ali računa se da je thru hike sve što je više od 1000 milja, pa se svatko tko prohoda barem tih 1000 može nazvati thru hikerom. Može to biti razlomljeno i u više puta, doduše ja naginjem da je thru hiker onaj tko to prevali odjednom”, govori Horvat koji je na PCT-u bio od travnja do prvih dana listopada prošle godine.

Privatni album
 

Što znači biti pet mjeseci s ruksakom u divljini, sam? “Ne možeš unaprijed zamisliti što će ti donijeti takvo iskustvo, jer drugo je kad si u planini dva-tri dana, ovo je neusporedivo s time. Ne možeš predvidjeti kako ćeš psihički funkcionirati u tim uvjetima, jer dok tako hodaš tjednima, mjesecima, i sam se mijenjaš s tim svojim koracima; mijenjaš se polako, kao što i hodaš, i ne primjećuješ te promjene odmah. Tek kad se vratiš u stari život vidiš koliko si drugačiji, koliko je to traga ostavilo”, kaže iskreno, pa nastavlja: “PCT me je učinio emotivnijim, pogled na život mi se uvelike promijenio, ono što mi je nekad bilo bitno, poput odličnog posla, kuće, automobila, sad više nije, osjetio sam da su za sreću i ispunjeni život potrebne sasvim druge stvari. Pješačeći često sam oskudijevao vodom, hranom, pažnjom bliskih ljudi, nedostajali su mi fizički dodiri, i tih sam mjeseci jasno osjetio da su one stvari za kojima često trčimo u gradu bezvrijedne, dok ‘sitnice’ koje većina podrazumijeva da se podrazumijevaju, zapravo čine temelj životne sreće.

Privatni album
 

Mi ovdje živimo uz preobilje vode i hrane, a tamo je, na pojedinim dijelovima PCT-a, voda toliko rijetka da cijeli dan tražiš i razmišljaš o izvoru gdje kaplje kapljica po kapljica. Hvataš tu vodu, strpljivo čekaš i takvo iskustvo čovjeka mijenja. Bio sam, evo, jučer na Žumberku, i naletio na potok vode, e sad netko će proći pored tog potoka ne misleći da je bitan, a ja sam zastao, slušao kako ima lijep zvuk, osjetio kako je hladna, popio malo... “

Privatni album
 

Pješačeći je sretao tzv. trail angelse (anđele staze), ljude koji dolaze na neki dio staze ne bi li pomogli planinarima. “Obično žive u blizini, dovezu se automobilom recimo, postave stol, stolice, hranu i piće i nude planinarima besplatno, kao pomoć na stazi. Možeš misliti kakav je to osjećaj kad tako u šumi, nakon pet dana hodanja, ugledaš nekoga od njih, duboko si zahvalan, silno cijeniš tu malu-veliku gestu stranca. Kad bi ih sreo, dobio sendvič ili piće, bio sam preplavljen osjećajem zahvalnosti prema neznancu koji je došao tu samo s namjerom da mi pomogne, makar me ne poznaje i ničim osobno njegovu pomoć nisam zadužio”, pokušava objasniti tu neobičnu interakciju.

Privatni album
 

“Na dan mog rođendana, 17. rujna, bila je velika oluja po Washingtonu. Kiša me prala žestoko cijeli dan, promrzao do kostiju, mokar do kože, tresao sam se, vjetar je puhao 70 km na sat, i baš takav naišao sam na Rogera, trail angela, koji je usred te divljine imao kuhalo i nudio vruću čokoladu. Lokalac koji se dovezao autom do šume, sjeo i čekao nekog od nas planinara, čovjek je čuo da je taj vikend najavljeno loše vrijeme i pomislio da će nekome dobro doći to što on može pružiti, koja banana, sok, vruća čokolada. Sušio sam se na toj njegovoj vatri dulje od tri sata, u suzama mu zahvaljivao. Ili, drugi slučaj, u jednom od restorančića u gradiću nedaleko od PCT-a, ručak su mi platili ljudi koji nisu ni htjeli da znam za to. Platili su i otišli su, a kasnije mi je tek konobarica rekla da je plaćeno.”

Velika vrućina

Priroda je golem izazov: “Za prolaska kroz pustinju moraš pametno rasporediti to malo vode što imaš, jer žedan si često. U Sierrama je pak mnogo vode, ali te muče komarci. Sjeverna je Kalifornija ponovno pomalo suha, ali prepuna šuma. Oregon označavaju bezbrojna jezera, a Washington je uvijek utrka s vremenom. Bitno je krenuti u pravo doba godine, jer ako kreneš prerano, recimo u ožujku, onda te čeka snijeg u Sierrama, to je gotovo nemoguće proći. Kreneš li pak prekasno, u lipnju, kroz pustinju ćeš za nesnošljivih vrućina, a i riskiraš da te snijeg zatrpa u Washingtonu. Ove je godine, nakon što je palo pola metra snijega, nestao jedan hiker, bilo je to svega pet, šest dana nakon što sam završio trail. Još ga nisu pronašli.”

Privatni album
 

Na leđima je, u ruksaku, nosio od 17 do 22 kg. “Težina je varirala ovisno o količini vode i hrane koju sam nosio. U nekim pustinjskim dijelovima morao sam nositi i po šest litara vode. Na jednom potezu sam hodao devet dana, što znači da sam morao nositi hranu za svih devet dana. Bilo je to u Sierrama, tamo voda nije problem, ima je dovoljno, u Sierre sam stigao prvi dan ljeta, topilo se puno snijega, no bile su zato i velike bujice, prošao sam gomilu rijeka, što prehodao kroz njih, što preskočio preko kamenja, a komarci te muče na svakom koraku.”

Strahovi

Nosio je najnužniju opremu: vreću za spavanje, šator, odjeću za kišno doba, kuhalo, lončić, nešto rezervne odjeće, nožić, štapove za hodanje, mobitel, dodatnu bateriju, kameru, olovke, dnevnik, čeonu lampu... Svaki planinar na PCT-u mora imati dozvolu, koja među ostalim dopušta kampiranje i ulazak u nacionalne parkove. U dva nacionalna parka u Sierrama potrebno je imati tzv. bear canister – plastičnu kutijicu u kojoj se mora držati hrana, da njezin miris ne bi namamio medvjede, kako bi se smanjio broj ulazaka medvjeda u šatore planinara.

Privatni album
 

Na nepoznatoj stazi, u nepoznatoj zemlji, je li se bojao? “Bilo je dosta takvih trenutaka. Morao sam, recimo, sam napraviti strategiju opskrbe za mjesta gdje nema trgovina. Kupio bih hranu, strpao u kutiju i paket poslao u neki poštanski ured, na putu, da me to tamo čeka... Obično sam kupovao juhe u vrećici, rižu, tjesteninu, kobasice, umjesto kruha jeo sam tortilje, energetske pločice, Nutellu, puno slatkiša, s vremena na vrijeme u nekom gradu usput bih pojeo fast food, hamburger, pizzu, energetski jaku i nezdravu hranu, jer dnevno sam trošio između 3000 i 5000 kalorija.”

Privatni album
 

Neposredno prije ulaska na područje Sierra Nevade sreo je, priča, pet planinara koji su svi iz Sierre došli - ozlijeđeni. “Ozlijedili su se na tim visokim prijevojima koji su tad čekali mene i baš sam se bio prepao, već sam imao ozljedu tetive desnog gležnja, a nisam bio siguran što me čeka ispred, pitao sam se hoće li moja noga to izdržati. Gledajući te planinare koji su svi bili jako krupni i snažni dečki, k’o od stijene odvaljeni, a nakon Sierre slomljeni, jasno da sam se pribojavao. No, krenuo sam i uspio, čak sam imao i dosta dobro vrijeme, stvarno sam se brzo kretao kroz Sierre.”

Susret s pumom

Pamti, među ostalim, susret s pumom, oči u oči. “Bila je noć, jedan dio moraš ljeti ići noću, jer su temperature previsoke danju. Na metar od mene, u grmlju, primijetio sam nešto veliko. Okrenem se da vidim što je to, dva oka k’o ping pong loptice me motre. Stanem, pomislio sam da neki hiker vrši nuždu u grmlju, i tad ugledam obrise pume. Svaka dlaka na mom tijelu nakostriješila se u tom trenutku, bio sam pet metara od nje, gledali smo se tako možda 20-ak sekundi i potom je otišla. Bilo je u tome doze mazohizma, jer koliko god da sam se bojao, bilo mi je u neku ruku zadovoljstvo gledati pumu oči u oči. Potom sam čuo kako odlazi, a uskoro sam naišao na tri planinara koji su spavali, bez šatora, očito ih je puma bila nanjušila...”

Privatni album
 

Ima li neki trenutak koji posebno može izdvojiti? Dugo šuti pa kaže:

“Možda bi bio osvajanje Mount Whitney visoke 4421 m, to je, izuzev Aljaske, najviši vrh SAD-a. Bio je prekrasan dan, šator i opremu sam ostavio u kampu podno te planine, tako da nisam teglio sa sobom uobičajenih 20 kg na leđima. Prekrasan uspon, priroda, stjenčine”, kaže Horvat, koji je završio teologiju, ali je srednjoškolskim obrazovanjem geološki tehničar pa ga stijene intrigiraju ne samo ljepotom, već i sastavom. “Popeti se gore i sjediti na suncu, na tom vrhu, bio je posebno, bio je to jedan od najljepših dana mog života.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 05:30